Laž dileme: Korupcija ili nacionalizam!

Piše: Milenko A. Perović

Potonjih godina zapadni – posebno, američki politički zvaničnici – uporno ponavljaju stav da glavni probem društava „zapadnog Balkana“ nije nacionalizam, nego korupcija!

Ovaj stav navodi na sumnju o stvarnim namjerama politike koju Zapad vodi prema balkanskom političkom prostoru. Nije teško dolazati da stav nije održiv. Međutim, upornost s kojom ga zapadni političari ponavljaju, otklanja pretpostavku da on proističe iz loših i naopakih uvida u stanje stvari „na terenu.“ Oni ga – kao „gotov komad novca“ – prodaju javnosti ovih zemalja i na taj način prikrivaju svoje stvarne namjere. Za „zapadnom Balkanu“ oni rade sve što je suprotno onome što proklamuju kao svoje vodeće civilizacijske i političke ideje!

Zašto je njihov stav neodrživ?

Niko razborit ne može poricati ocjenu da je korupcija izuzetno ozbiljan problem u zemljama zapadnog Balkana. Ona je na djelu u cjelini svoje tipologije i svim svojim vrstama kao „zloupotreba javnih ovlašćenja za privatne svrhe.“ Međutim, od najopakijih oblika centralizovane političke korupcije u nekim od ovih zemalja napredovalo se do potpune privatizacije državne vlasti. To je slučaj u BIH od dejtonskog utemeljenja, u Srbiji od 2012. godine i u Crnoj Gori od 2020. godine.

Korupcija nije glavni problem ovih zemalja! Njihov glavni problem leži u ponovnom usponu velikosrpskog nacionalizma, u ponovnom pokušaju ostvarivanja velikosrpske nacionalističke hegemonističke namjere da se – na drugačiji način nego devedesetih godina prošloga vijeka – uspostavi „Velika Srbija.“ Ova namjera gura Srbiju u sveopštu tribalizaciju političkog života i opšte društvene svijesti. Ona najdirektnije udara u konstitucijske temelje postojanja Crne Gore i Bosne i Hercegovine kao samostalnih i suverenih država, a na specifični način i Kosova!

Stav o primatu korupcije sadrži logičku pogrešku lažne dileme. U ocjeni stanja zemalja zapadnog Balkana, zapadni političari, bez ikakve argumentacije, pretpostavljaju da pouzdan ključ ocjene imaju u distinkciji korpucije i nacionalizma. U sljedećem „misaonom“ koraku zaključuju da tvrdnjom o korupciji isključuju tvrdnju o nacionalizmu ili joj daju sekundarno značenje.

U takvom zaključivanju sadržan je jedan od argumentativnih trikova na kome počiva Pax americana. Činjenica je da korupcija u svakoj zemlji današnjeg svijeta predstavlja izuzetno ozbiljan problem koji kancerogeno nagriza sve grane državne vlasti.

Ni zapadne zemlje – koje sebe smatraju najdemokratskijim i s najboljim sistemskim mehanizmima borbe protiv korpucije –nijesu pošteđene od stalnog izbijanja korupcionaških afera. Međutim, to ne sprječava Ameriku da u proizvođenju tzv. Obojenih revolucija po svijetu poseže za „argumentom“ o korumpiranosti nepoćudnih režima da bi opravdao svoje „pravo“ da ih ruši! Rušenje režima po Latinskoj Americi i u arapskom svijetu potonjih decenija redovno je bilo praćeno „argumentom“ njihove korupcije kao „legitimacijskim osnovom“ za njihovo svrgavanje.

Po svemu sudeći, ”argument” o primatu korupcije na zapadnom Balkanu vođen je potpuno suprotnom namjerom Amerike. On nije ”argument” u prilog svrgavanju korumpiranih režima u državama zapadnog Balkana, nego njihovom održanju na vlasti i njihovoj instrumentalizaciji za svrhe zapadnih političkih mentora. Ako Amerika na raznim stranama svijeta – kad joj je to bilo u interesu – nije bila gadljiva u podržavanju fašističkih režima, što bi bila gadljiva u podržavanju velikosrpskog nacionalizma, ako je sračunala da joj je to u interesu!

Ništa uvjerljivije ne ide u prilog ovoj tvrdnji od faktuma da se stav o primatu korupcije nalazi u suprotnosti s realnim stanjem stvari u zemljama zapadnog Balkana. Ove se zemlje još nijesu oporavile od nacionalizama koji su razorili Jugoslaviju, izazvali seriju ratova i doveli na vlast nacionalističke lažne elite.  Nacionalizam je na najgori mogući način odredio sudbinu miliona ljudi na ovom prostoru, još uvijek je određuje i određivaće je u budućnosti!

Zapadni političari to vrlo dobro znaju! Da li su „uveli sankcije“ bilo kome fašisti, ultranacionalisti, nacionalisti, ratnom bukaču ili zločincu iz ovih zemalja?! Da li su priprijetili beogradskom diktatoru što pokušava destabilizovati cijeli Region da bi opet pravio „Veliku Srbiju?“ Jesu li zaprijetili kome prstom što provodi klerofašizaciju Crne Gore?! Nijesu li Dejtonom podstakli svaku nacionalističku ološ da nemilice čereči Bosnu?!

Dakle, lažna je njihova dilema: korupcija ili nacionalizam! Tvorci ove dileme najprije su porekli da je nacionalizam glavno zlo Balkana, a onda su izveli modus ponens: Ako nacionalizam nije glavni problem ovih zemalja, onda je to korupcija! U pojmu lažne dileme sadržano je njeno opravdavanje u formi demagoške retorike, kao i njeno lažno razrješenje po pravilima zapadnog „menadžmenta kriza.“

Kao i svuda u svijestu, nije svrha ovoga „menadžmenta“ na zapadnom Balkanu da Zapad pomogne u postavljanju trajnog mira i stabilnosti postojećih suverenih država, nego da prema svojim interesima proizvodi ili „kontroliše“ i usmjerava postojeće krize u ovim državama i u njihovim uzajamnim odnosima! On krize ne rješava, nego ih pravi ili „kontroliše!“

Uistinu, neobično bi bilo vjerovati da zapadni zvaničnici ne vide faktum nacionalizma kao ključni problem ovih država. Naprotiv, oni jasno vide i tolerišu velikosrpski nacionalizam i ćute o svom viđenju. Štaviše, s potpunom indiferentnošću posmatraju njegov ponovni uspon i prijetnju koju predstavlja za cijeli zapadni Balkan. Vide oni i da taj nacionalizam vodi srpsko društvo u kovitlac povijesne regresije. Vrlo im je uočljiv i kauzalni odnos između učvršćivanja režima lične vlasti u Srbiji, rasta velikosrpskog nacionalizma i njegovog osvajačkog pohoda na suśedne države.

Očito, njihovim političkim računicama odgovara što se u potpunosti ponavlja lokalni imperijalni pohod toga nacionalizma iz devedesetih godina prošloga vijeka u nešto suptilnijoj formi. Uistinu, iz tih računica proističe mistifikatorski i hipokrizijski karakter lažne dileme: korupcija – nacionalizam!

Na dvoličnosti počiva cijela politika Zapada prema Crnoj Gori! Poslije svih prijepora koje je u zapadnim političkim krugovima izazivao proces državnog osamostaljenja Crne Gore te njeno pristupanje NATO paktu, vladajuća nomenklatura Crne Gore pokazivala je punu kooperativnost (čitaj: poslušnost) prema Zapadu. Sa zapadne strane stalno je tražena „dlaka u jajetu“ cjelini njenog rada. Neke zapadne zemlje se izgleda nikad nijesu pomirile s državnim osamostaljenjem Crne Gore!

Ova je nomenklatura – a s njom i suverenistička Crna Gora – iskusila ono što je Henri Kisindžer kazao o pouzdanosti Amerike kao prijatelja, saveznika i pokrovitelja: „Opasno je biti američki neprijatelj. Mnogo je opasnije biti američki prijatelj!“

Kad je udruženim djelovanjem Moskve, Beograda i domaćih velikosrpskih nacionalista u Crnoj Gori instalirana klerofašistička vlast, politički Zapad je to „pozdravio“ kao demokratizaciju crnogorskog društva. Na sva bezakonja nove vlasti, koja jasno pokazuje da joj je namjera da potpuno razori Crnu Goru i potčini je Srbiji, politički Zapad šuti.

Tačnije, ponavlja lažnu tvrdnju o korupciji kao najvećem zlu današnje Crne Gore! Izvjesno, providan je to izgovor što od Crne Gore sebi pravi monetu za interesna potkusurivanja s velikosrpskim nacionalizmom!