Genocid kao temelj

Piše: Nebojša Redžić

Čudni su putevi gospodnji eksponenata nove većine koja je avgusta 2020. godine „oslobodila“ Crnu Goru. Onda kad mislite da nešto ne mogu, oni to mogu još jače. Kad mislite da su pogriješili, oni pogriješe još više. Pretpostavite da im je dosta jedna uloga, a oni odigraju još najmanje dvije u istom trenu.

Zamislite ministre Kovača i Damjanovića: u samo jednoj pijanoj, šljivovicom i prasetinom ovjenčanoj banjalučkoj noći, oni su podržali dvije agresije, prekršili Ustav i tamo nakon što su ga suturali ovdje, pljunuli na tuđi suverenitet, nakon što su bezbroj puta pokazali da im onaj njihov na znači ništa.

Za ministre u Vladi Dritana Abazovića ne postoji ništa sveto. Iako im je Crkva siva eminencija, iako se krste i zaklinju u Boga, oni su prekršili Božju zapovijest koja glasi: Ne ubij, to uzdigli na nivo vrline i požurili da entitet koji glumi državu, kome su temelj leševi srebreničkih žrtava, a ideologija prijetnja novim ratom i povratak u 90-te, podrže u anticivilizacijskom krvavom piru. Usput su podarili legitimitet majčici Rusiji za ubilački pohod na Ukrajinu, demonstrirajući dozla boga izopačenu svijest i animalne porive. Zaista, što je orden nacisti Putinu, do podrška agresiji i ruganje međunarodnom pravnom poretku?

Jasno je: odlaskom u Banjaluku na obilježavanje dana genocidne Republike Srpske, Abazovićevi ministri prosuli su, poput pepela kremiranog mrtvaca iznad mora, potonje ostatke onoga što se do prije dvije i po godine zvalo crnogorska spoljna politika. Nema tu više ni dobrosusjedske saradnje, ni poštovanja suvereniteta svojih susjeda, ni uloge faktora mira u regionu. Ponajmanje ima uloge predvodnika država regiona na putu ka EU. Nakon banjalučke ode srpskim zločinima u agresiji na BiH 1992.-95. godine i lica ozarenih zbog Putinovog „heroizma“ koji je proporcionalan broju ubijenih Ukrajinaca, samo nepatvoreni idiot može pomisliti kako se od Slobodana Miloševića do danas u glavama srpskih nacionalista bilo što promijenilo.

Zato je i priča o nekakvim „demokratskim promjenama“ u Crnoj Gori nakon smjene dugotrajuće vlasti, samo obična šarena laža i samoobmana onih koji su pomislili da se nacista može reciklirati u demokratu. Da se na lažemo: ako preko 90 % Srba želi Veliku Srbiju, ako preko 90% njih pozdravljaju Putinovo ubijanje u Ukrajini, ako se isti procenat nikada nije pokajao zbog genocida i zločina počinjenih 90-tih u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, o čemu mi onda možemo govoriti do o kontinuitetu jednog dugotrajućeg sumraka svijesti koji je garant konstantne nestabilnosti regiona?!

Što reći, recimo, o jednom Aleksandru Damjanoviću, ministru u Abazovićevoj Vladi koji se našao u prvom redu na Dodikovoj neustavnoj svetkovini? Čovjek se, znamo svi, od pamtivijeka izjašnjavao kao Srbin, ali to nikada nije naročito isticao u prvi plan. Posmatrali smo ga kao solidnog ekonomistu, tehnokratu, osobu koja bi i u nekoj procrnogorskoj vladi mogao naći mjesto. I onda se taj Damjanović, nakon više od dvije decenije ukrivanja i pretvaranja da su mu ekonomske brojke važnije od granica Velike Srbije, nađe na Dodikovom orgijanju kojim se prkosi i BiH Ustavu i zdravom razumu!

To što Damjanović tvrdi da je u Banjaluci bio privatno, a ne kao ministar, ne samo da ga ne amnestira od odgovornosti, nego je čini većom. Na stranu sada to što Damjanović – da je na proslavi bio privatno – ne bi sjedio u prvom redu jer u Banjaluci ne znaju ni ko je on. Da je priznao da ga je tamo poslao Dritan, mogao se čak pravdati da je, zarad dostojanstva države koju predstavlja prećutao bedastoće koje su se sa govornice mogle čuti. Ali, ovako, kao gost u privatnom svojstvu, teško da će nekome objasniti zašto nije napustio salu kada je čuo da se tzv. Srpska priprema za rat, da je „došlo vrijeme da svi Srbi žive u jednoj državi“, da se Hrvati i muslimani nazivaju „pokatoličenim i islamiziranim“ Srbima…

Pa se onda pitam: zašto je za člana delegacije odabran Marko Kovač koji, iako prononsirani Srbin, nema u CV-ju ništa što bi ga preporučilo ni da bilo gdje predstavlja lokalno društvo ljubitelja životinja. Istina, još sam prošle godine, pominjući ga u nekom tekstu, napisao da me sa onom razbarušenom kosom koja nestašno leprša po tom samoponištavajućem srpskom čelu, neodoljivo podsjeća na likove četnika iz partizanskih filmova Veljka Bulajića. Upravo ta kosa i taj poludebilni osmijeh iz stolice ministra dok su članovi Abazovićeve Vlade prepisivali grobove predaka Crnogoraca na beogradsku Patrijaršiju, gotovo da je sve što je Kovač mogao da ponudi nikad ugroženijem srpstvu. Možda mu je upravo zato bila potrebna stavka u biografiji gdje će pisati da je aplaudirao Dodiku dok se ovaj ponosio srebreničkim genocidom i darivao orden Putinu.

A onda se, nakon svega, pojavi njihov prvi ministar, sarajevski student i šef Vučićeve posluge u Crnoj Gori Dritan Abazović i u svom stilu – da i doktor nauka i budala znaju da laže – saopšti kako neće smijeniti dvojicu ministara jer su „rekli da podržavaju ustavno uređenje BiH“! Abazović je po ko zna koji put „reljaksiran“ i nema problem s tim da njegovi ministri u jednom trenutku sprovode državnu politiku, a već u narednom imaju „ličnu preferenciju“. To bi otprilike bilo kao kada bi Sergej Šojgu, dok priprema višecjevni raketni bacač za pucanj u nuklearku Zaporožje glasno rekao da je Putin fašista, a već u narednom trenutku izazvao nuklearnu katastrofu. Po Putinovom naređenju.

I zaista: koliki kreten moraš biti da povjeruješ kako Abazović nije znao gdje idu i što čine njegovi preostali ministri? Koliki tek licemjer moraš biti da u julu odeš u Potočare i pokloniš se žrtvama genocida, a pola godine kasnije pošalješ svoje ministre da budu počasni gosti na proslavi njihovih dželata!? Ako je neko zaboravio, podsjetiću da su Abazović i Kovač bili u delegaciji u Potočarima. Čovjek danas mrtav hladan kaže da nije čuo aplauze kada su njih dvojica bili tamo! I zato je poslao Kovača po aplauz u Banjaluku! Jer, on se politikom bavi zarad aplauza, a ne zato što vjeruje u civilizacijske tekovine kakve su pravda i pijetet nad nadužnim žrtvama.

Neznaven čovjek naivno bi se mogao upitati: kada su njih dvojica zapravo bili iskreni – onda kada su slušali jecaje rodbine žrtava masakra u Srebrenici, ili aplauze njihovih ubica na svečanosti u Banjaluci? A onda se sjetimo da je v.d. premijera nikad nesretnije Crne Gore i nad otvorenom kosturnicom uvrijedio žrtve genocida idiotskom tezom da „genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima i nijesu ga počinile vojske nego politike“.

Bilo je momenata u politici dvije postdepeesovske Vlade kada je čovjek mogao pomisliti da se smišljeno i lukavo rukovode onom narodnom „dobro jutro čaršijo na sve četiri strane“. Pa da je jedna strana ”srpski svet, druga ono što su ostavili od Crne Gore, treća Zapad, a četvrta Rusija. Ali, tu moć da balansiraju na tankoj žici između krajnosti, imali su samo rijetki. Krivokapićeva i Abazovićeva vlada, te Lekić u pokušaju, bili su i ostali samo obični priljepak zvaničnog Beograda i njegovih genocidnih ekspozitura. Da nije tako, prvi red sale u kojoj je Mile Dodik slavio dan kada je na leševima Bošnjaka udario temelje svoje kvazidržave, ostao bi poluprazan.

Ali, ne: to je ona ista svijest koja bi od Crne Gore ostavila samo brda i more za pohod na Lovćen i „letovanje za 100 evra“, svijest koja je autodestruktivna i suicidna, koja sebe i slične sebi svrstava u nacionalnu manjinu tvrdeći da je Srbija matica odbjeglim i asimilovanim Crnogorcima od kojih je  politika napravila Srbe.

Da se razumijemo: Abazović i njegovi ministri nadahnjuju se srpskim zločinima, od te politike žive i aplaudiraju namjerama da se sa takvom politikom nastavi. To je nakon banjalučkog orgijanja Dodikovog polusvijeta, jasnije nego ikad. I što tu i kome, zaboga, nije jasno? Ah, da: emisari EU i SAD i dalje ćute vjerujući da će se stvari srediti same od sebe. Tako su mislili i 1990. godine. Ostalo je istorija. A ona zna i da se ponovi.