A od oružja imam dva prsta

Piše: Nebojša Redžić

Bješe neka 1993. godina, podnevni koktel Liberalnog saveza u restoranu SC Morača, a ja u odijelu, omamljen energijom kojom su zračili moji prijatelji i saborci u borbi za slobodnu Crnu Goru. Svaka generacija, napisao je negdje Milovan Đilas, smatra da je od Boga data da mijenja društvene odnose. Nijesmo ni mi bili izuzetak. Ja sam tada mislio da ću promijeniti svijet. Najmanje što smo mogli, bilo je da Crnu Goru dovedemo do nezavisnosti.

Po završetku skupa, iz svoga Juga 60, sa dva uzdignuta prsta pozdravio sam ljude iz policijskog kombija za razbijanje demonstracija, parkiranog preko puta Sportskog, zbog nas. Nijesmo im dali mira ni kada u odijelima održavamo donatorski skup. „Krenuli su za nama“, kazao mi je prijatelj Miško koji je sa svojom sestrom sjedio u mojem autu. Minut kasnije, iz kombija koji nas je pretekao, izašlo je barem šest-sedam policajaca sa nekakvim automatskim oružjem uperenim u mene. Mislim da su u pitanju bili hekleri. Bio sam opkoljen, shvatio sam dok se Miško sa sestrom udaljavao i izgubio u masi ljudi.

„Što provociraš“, grmio je put mene visoki komandir bez kose za koga sam kasnije saznao da se zvao Tihomir Gačević. Stajao sam pored automobila sa uzdignutim rukama, dok su sve to ljudi sa strane bespomoćno posmatrali. „Ne provociram, samo sam vas pozdravio“, odgovorio sam i izazvao još veći gnijev komandira. Naredio je da otvorim gepek. Učinio sam to dok su me naoružani policajci posmatrali pogledom punim mržnje. Nekoliko minuta kasnije, Gačević je dozvolio da krenem, uz poruku: „Ovoga puta si dobro prošao“.

Ne znam ni danas što je Gačević očekivao da će pronaći u mom gepeku. Možda neko oružje ubojitije od onoga koje sam mu pokazao i zbog kojeg je cijelu malu armiju ljudi pokrenuo u potjeru za mnom!? Znao sam i prije tog dana, ali od tada sam postao još svjesniji, da neki ljudi u Crnoj Gori podignuti palac i kažiprst u obliku slova L doživljavaju kao razorno naoružanje koje šteti hipersenzibilnom velikosrpskom oku.

Zašto, zaboga, kada ni do tada, ni u godinama koje su uslijedile, pod znakom L nije izvršena nijedna agresija, zbog njega niko nije patio, još manje izgubio život, pod njim nije učinjen nijedan zločin, niti poslata nijedna anticivilizacijska poruka? A samo jedan prst više, značio je rat, glad, smrt i bolest, značio je pustoš, ubijanje, genocid, izbjeglice, mržnju…

Prođoše silne godine, moja generacija je zaista promijenila društvene odnose donoseći Crnoj Gori povratak nezavisnosti, promijenila se i vladajuća struktura, stiglo je i novo tehnološko doba, a znak u obliku slova L nije prestao da intrigira, da smeta i remeti planove velikodržavnih planera vraćanja u devedesete.

Jedina razlika je u tome što L danas ponosno pokazuje mnogo više ljudi nego što je to bilo te 1993. godine. Prihvatili su ga naši potomci, ali i oni koji su tražili način da se približe vlasti koja je iz nekih čudnih razloga, uprkos pokušaju da inauguriše palac kao svoj znak raspoznavanja, prihvatila L kao ulaznicu u svijet moralnosti, čistote i mirne političke i ljudske savjesti.

Ne znam, nakon svega, jesu li Ranko Krivokapić i SDP, kako je umio reći, uvijek bili „na pravoj strani istorije“, ali sam za podignutio L siguran – da jeste.

Simbol ispravnog puta

Znak L prvi put sam vidio na Cetinju 1. februara 1992. godine. Bješe to onaj miting na kome je grupa mladića zatražila oprost od Dubrovnika zbog lopovluka i ubilačkog poriva svojih sunarodnika. Stajao sam na bini i od prvog trena u tom znaku prepoznao nešto blisko, čisto i svoje. Istine radi, toga dana su podigli prste i zapjevali Dubrovniku tek par stotina mladića, iako je na mitingu bilo nekoliko hiljada ljudi. Kažem „istine radi“, jer su se stotine, pa i hiljade osoba u godinama koje su uslijedile, tražeći uhljebljenje ili neki jači biznis od vlasti koja je iznijela ideju nezavisne Crne Gore, hvalili da su toga dana pjevali „Oprosti nam Dubrovniče“. Nijesu. Nijesam ni ja. Ali sam zato baš toga dana podigao dva prsta i nikada više nijesam prestao da to činim. Uprkos etiketiranjima, progonu, represiji, zabranama, crnim listama…

Istina, znao sam da je nepunu deceniju prije nas, na skupovima filipinske političarke Korason Akino primjećeno da njene pristalice podižu dva prsta kao svoj znak raspoznavanja. Ali sam znao i to da mladići koji su toga dana predstavili novi simbol borbe za slobodu i nezavisnost Crne Gore, nijesu marili za Filipince. Bješe to ideja Peđe Vukotića koji mi je pomenuo da to L ima neke veze sa izviđačima i njihovim oznakama. Siguran sam da ni Peđa tada nije slutio da je inaugurisao simbol za vječnost. Kao znak otpora, prkosa i nikad okončane borbe za slobodu.

Pomenuh prihvatanje simbola L od ljudi koji nikada nijesu bili liberali, ali su u njemu prepoznali nešto što je iznad stranke, iznad politike i u korelaciji jedino sa idejom slobodne i nezavisne Crne Gore. Nešto što pokazuje koji je put ispravan. Dešavalo se to nekako uporedo sa procesom DPS-ovskog prihvatanja ideje koju je politički lansirao Liberalni savez. Bio sam jedan od onih koji je smatrao da nema ničeg lošeg u činjenici da oni koji su nekada slijedili politiku Slobodana Miloševića i mahali srpskim trobojkama, dođu na pozicije Liberalnog saveza. U šali sam znao reći da liberali imaju softver, a da je članstvo najjače partije hardver koji će nas dovesti do nezavisnosti.

Onima koji su optuživali DPS da im je „ukrao program“, govorio sam da je to isto kao kada bi se Englezi koji su izmislili fudbal, naljutili da druge narode koji su prihvatili tu igru i često je igrali bolje od Engleza.

Naravno, trebalo je biti oprezan i ne dozvoliti da se ideja nezavisne Crne Gore, na način na koji je promovisao Liberalni savez, degradira i obesmisli. I zaista: linija između izvornog programa LSCG i njegove degradacije, bila je veoma tanka i često je znala prevagnuti na pogrešnu stranu. Recimo, nije bilo ugodno gledati Duška Markovića koji krajem decembra 2020. godine, nakon što je ostao bez vlasti, na skupu ispred parlamenta podiže dva prsta. Ne stoji mu, brate. Ali, Bože moj. Ganjati apsolutnu čistotu ideje, u Crnoj Gori je zaludan posao. I onaj Gačević s početka ovog teksta, rekli su mi, kasnije je postao Crnogorac.

Danas je L potrebnije nego ikada

Samo neka teška politička naivčina može smatrati da liberali imaju monopol na ovaj simbol. Štoviše, svaki preživjeli liberal iz 90-tih, svak koga sistem nije dokrajčio jer je na takve – slobodoumne i svoje – oduvijek kidisao, treba da bude ponosan što se danas toliko ljudi zori dok sluša himnu jedine države sa podignutim L. Ali, jednako tako, L nije lansirano da bi ljude dijelilo i bilo predmet sukoba. Kao što je to neko pokušao ovih dana.

Hajdemo ovako: potkraj mučne 1999. godine, na zagrijavanju uoči košarkaške utakmice Lovćen – Budućnost na Cetinju, prvi tamnoputi igrač u istoriji crnogorske košarke Džerom Džejms (Jerome James), podigao je dva prsta i izazvao delirijum u dvorani. Da to učini, nagovorio ga je Dragan Vukčević – Vulje. Sve i kada bih znao da je tačno – a kažu mi da nije – da je Vukčević zabranio košarkaškim reprezentativkama Crne Gore da tako slave plasman na EP, oprostio bih mu. Zbog Cetinja i Džeroma Džejmsa. Jer, tada se to nije smjelo. Tada je to bio jeres. Posebno za nekoga ko bi htio da se nametne dugotrajućoj vlasti. A Vulje, ne samo da je na to nagovorio Džeroma, nego mu je prvi i čestitao.

U međuvremenu, Crnu Goru su vratili u devedesete. Prerano smo se ponadali da je naša politička misija okončana. Da je naša bitka završena. Opet kidišu na Crnu Goru. Opet bi da joj uzmu dušu. Suptilnije i pametnije to rade nego za Miloševićevog vakta. Kupuju nas. Truju. Asimilacija traje nesmanjenom žestinom. U našim školskim programima, na našim nacionalnim tv frekvencijama, favorizuje se odanost tuđoj državi. Izdaja se izdigla na pijedestal vrline. Oni zaluđeni svetosavljem, ponovo su nas pritisli da jedva dišemo. Crkva Srbije i razne „srpske kuće“, podmazani Vučićevim srebrenjacima, agilnije nego ikada jure ka okončanju posla nestanka Crne Gore.

I zato nam je L potrebnije nego ikada. Kao čist, neukaljan znak, kao simbol opstojnosti, kao krik pravednika koji vapi za slobodom. Nema to veze sa političkom porukom, kako žele predstaviti neki zlobnici. Nije to protuteža troprstim zlikovcima kojima su ruke i dalje krvave od Srebrenice, Dubrovnika i Vukovara. Crnogorsko L danas je mnogo više od običnog simbola. Ono je tu da nas sabira, motiviše i daje nadu.

Ono je naše jedino oružje. I opet, kao takvo, više od haubica i raketnih bacača, nervira naše neprijatelje i čini ga nespokojnim. Jer, što je više onih koji Crnu Goru brane tim oružjem, to je dalja pomisao svetosavskog puka da će svoj nečasni posao brzo privesti kraju.

Baš zato, naše L nikada i niko neće zabraniti. Jer, zabraniti visoko podignuta dva prsta, značilo bi zabraniti nam da se borimo za slobodu.

A narod koji je spreman da se bori za svoju slobodu, niko ne može pokoriti. Jer, država je okupirana onda kada narod prestane da se bori, a ne kada njegova vlast postane izdajnička i ponudi je tuđinu na pladnju.