Tmurni oblaci nad majskom zorom

Piše: Nebojša Redžić

Kratko je trajala bajka o najljepšoj majskoj zori. Tek nešto više od jednu deceniju. Kao u svakoj bajci, možda je sreća zbog države koju su tako silno željele pristalice crnogorske nezavisnosti, bila “lepa samo dok se čeka”. Dok je od sebe samo “nagoveštaj davala”. Buđenje je bilo bolno.

Svega 17 godina od najljepše majske zore, pošten suverenista ne zna što da slavi. Gdje se to izgubila referendumska energija, gdje je nestao huk sa glavnog trga u Podgorici dok se orillo “hoćemo državu”? Gdje su nestali oni ljudi koje su obnovili državu i zašto dio njih tako olako prelijeće ka onima koji joj rade o glavi?

Od pitanja kakvu smo tu državu dobili i zašto je realnost ružnija od nagovještaja, možda je važnije ono – u čijim je rukama ta, toliko željena država završila i kakva je njena sudbina danas, kada su je prigrabili oni koji joj – najblaže rečeno – ne žele dobro?!

Kratko sumirajući njene domete i rezultate, mirisi majske zore bili su lijepi svega par godina. Te 2007. godine, radovali smo se Ustavu koji je, podržan od dvije trećine poslanika, makar u normativnom smislu obnovio elemente crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta. U tom trenutku, još je važniji bio ekonomski procvat, oličen u velikim investicijama u nekretnine. Manje bitno bilo je tada što su investitori uglavnom bili iz Rusije. Ogroman broj građana Crne Gore, bio je zaokupljen ekonomijom, brojkama, milionima, krčmljenjem đedovine…

Danas je to možda lako reći, ali politički protivnici novonastale države tada su bili u nokautu, a da je bilo političke volje, moglo se riješiti i pitanje crkve i zaštite našeg kulturnog i sakralnog blaga i uvođenje crnogorskog jezika u škole… Umjesto toga, politička elita bila je zaokupljena drugim “brigama” i gomilanjem nula na privatnim računima. Valjda su vjerovali da će ekonomski bum vječno trajati, pa će samim tim biti izbrisana sva ona pitanja koja decenijama dijele crnogorsko društvo.

Ali, nije bilo tako. Već tokom 2008. godine nestalo je početnih efekata nezavisnosti, uslijedila je i svjetska ekonomska kriza, a jedini uspjesi koje je nizala Crna Gora bili su oni na sportskom polju. Istina, 2010. godine država je postala kandidat za članstvo u EU, dvije godine kasnije i počela pregovore sa Unijom, ali se silaznom putanjom krenulo već prije sredine druge decenije novog vijeka.

Vlast uljuljkana u privilegijama, više je u ekonomiji vodila računa o glamuru i hedonizmu, nego o potrebi običnog čovjeka. Srednja klasa je polako nestajala, dok su nas sa vrha ubjeđivali da su samo Porto Montenegro ili Luštica bej dovoljan temelj za novi ekonomski bum Crne Gore. Opomena nije stigla ni 2015. godine za vrijeme velikih opozicionih protesta koji su, osim pobune zbog stanja u društvu, označili i buđenje velikosrpske, asimilatorske ideje. Tek su izbori naredne, 2016. godine i slučaj pogrešno nazvan “državni udar”, ukazali da je država u opasnosti.

Prijem u NATO 2017, godine samo je u simboličkoj ravni označio postizanje stabilnosti države i zaštitu njenih granica od strane moćnog pokrovitelja. Ali, samo granica. Jer, ni SAD ni drugi zapadni saveznici, ni tada, ni bilo kada, nijesu pokazali želju da pomognu Crnoj Gori u zaštiti sadržaja njenog identiteta. Za takve projekte, nikada nije izdvojen nijedan grant, za pomoć očuvanju crnogorskog jezika, kulture, tradicije, Crnogorske crkve…nikada nije izgovorena nijedna riječ podrške zapadnih partnera.

Štoviše, 2020. godine Zapad je neskriveno podržao smjenu vlasti, rukovodeći se jedino njenim dugim trajanjem i okoštalošću sistema, ne vodeći računa o tome ko će i sa kakvom ideologijom naslijediti Đukanovića i njegove političke saborce. Zato smo danas tu gdje jesmo. I zato je Zapad danas spustio kriterijume, panično podržavajući Dritana and comp, iako su svjesni da se radi o političkim diletantima.

Aca i Vjosa na istom mjestu

Sva suština nove Crne Gore na koju nikako da se naviknemo, stala je juče u jednu rečenicu najdugovječnijeg v.d. premijera u istoriji evropske demokratije Dritana Abazovića: “Za ovo smo se borili”. I zaista, nema razloga da mu ne vjerujemo. Samo dan ranije, tužna slika ispred srednjih škola u Crnoj Gori gdje su tek stasali 18-godišnjaci slavili maturu sa zastavama tuđe države i uz asimilatorske, anticrnogorske pjesme, upravo je ono na čemu su predano radili i rade Dritan i družina skoro tri godine.

Ova premijerova rečenica, nesporno, na mnoge je ostavila jači dojam od svega što se dešavalo prilikom inauguracije novog predsjednika države.  Čak i od Milatovićevog govora.

A govor, kao govor. Potpisao bi ga svaki suverenista. Kao da ga je pisao Milan Roćen u najboljim danima. Ma, ne bi to drugačije ni Sveto Marović.

Ko bi normalan mogao bilo što dodati onome što je juče izgovorio novi predsjednik: „Smatram privilegijom, ali i najvećom odgovornošću, što sam dobio priliku da budem na čelu zemlje u kojoj sam rođen, koju beskrajno volim, u čije temelje su životno djelo utkale generacije mojih predaka… I da sam mogao da biram, rodio bih se baš ovdje, na najljepšem parčetu zemlje protkanom viševjekovnom borbom za opstanak, ušuškanom između mora i kamena. Inspiraciju na funkciji tražiću u nadahnuću Balšića, Vojislavljevića, Petrovića, antifašističkoj borbi Crne Gore i pregalaštvu poslijeratnih generacija. Biću istinski predsjednik svih građana, nezavisno od njihove političke, vjerske i nacionalne pripadnosti ili bilo kog drugog ličnog svojstva”, rekao je Milatović.

I još je dodao kako je “vrijeme da izađemo iz busija i da se okupimo oko onoga što je zajednički imenitelj svih – a to je ljubav prema Crnoj Gori”. Kazao je da će podjele pretvoriti u slogu jer je “pomirena Crna Gora jedina prava Crna Gora”!

Iako je zaboravio Crnojeviće i nije objasnio što podrazumijeva pod pomirenjem, Milatovićev izlazak na veliku scenu nosio je, makar deklarativno, pozitivne poruke. Ako ništa drugo, Milatovićeva inauguracija koja je protekla bez i najmanjeg incidenta, okupila je na jednom mjestu lidere regiona, a čak ni činjenica da su u istoj prostoriji boravili Aleksandar Vučić i Vjosa Osmani, nije bila razlog za remećenje idile u kojoj je protekao momenat koji će jednoga dana biti označen kao istorijski – Milo Đukanović, makar kada su državne funkcije u pitanju – poslat je juče u političku penziju.

Iza njega će u sasvim lijepom sjećanju ostati saznanje da je za njegovog vakta (uključujući i eru prije referenduma) Crna Gora stekla svoj politički identitet u međunarodnom okvirima, postala je članica svih relevantnih međunarodnih organizacija, vratila se na međunarodnu scenu…  Kroz obnovljenu državnost, država je – priznao to neko ili ne – stekla uslove da se rješavaju nagomilani problemi crnogorskog društva, funkcionisanja državnog aparata, ukupnih sistemskih reformi. Jer, da je Đukanović zaista bio diktator, kako su mu imputirali politički protivnici, niti bi bilo plišane smjene vlasti, niti onako lagane primopredaje predsjedničke dužnosti.

E sad – da li je silaskom sa vlasti “bez borbe” Đukanović predao u ruke Crnu Goru neprijateljima njenog identiteta i slugama tuđih interesa, vjerovatno je pitanje na koje svi uglavnom imamo spreman odgovor.

Kakvu Crnu Goru je preuzeo Milatović?

Imajući u vidu ne baš respektabilna predsjednička ovlašćenja (dodatno obesmišljena izmjenama Zakona o predsjedniku koji je izglasala nova većina, a Ustavni sud ih još nije proglasio neustavnim) bilo bi pogrešno licitirati o tome kakvu Crnu Goru je Milo Đukanović juče ostavio Jakovu Milatoviću.

Pogrešno, jer je Jakov sa družinom (čitaj: apostolima) već tri godine predano radio na obesmišljavanju ili ukidanju svega što ima prefiks “crnogorski”, dovodeći državu u rang gubernije koja bespogovorno služi interesima zvaničnog Beograda i nezvanične Moskve.

Milatović je, dok je trajala Vlada u kojoj je bio ministar – nešto manje nakon toga – bio promoter generisanja one većine građana koji odbacuju emancipatorske ideje, rast na zdravim ekonomskim temeljima i njegovanje identiteta naroda koji je stvorio ovu državu. Umjesto toga, zdušno se potrudio da podrži demagošku, populističku, klerikalizovanu politiku i ljude bez sistemskog iskustva, političkog znanja i ličnog integriteta.

Njegov nedavni poziv ljudima sa respektabilnim referencama da mu budu savjetnici, bio je jednako demagoški i neiskren kao i njegov jučerašnji govor. Lako je nizati sladunjave fraze o jednakosti građana i pomirenju, a prilično teško demonstrirati poteze koji vode tim ciljevima – u praksi. Zato Crna Gora koju predvodi nova većina neumitno posrće i – što je najgore u svemu – takvom se posrtanju ne vidi kraj. Sistem je za tri godine ostao netaknut, a jedino u čemu su pripadnici “nove elite” (o, kako to glupavo zvuči!) prestigli svoje DPS prethodnike jeste jurišanje na funkcije i budžet. Naravno, sve uz podršku crkve koja je oteta od naroda koji je stvorio Crnu Goru.

U Crnoj Gori je na sceni sukob vrijednosti, a ona vrhovna danas bi bilo članstvo u EU. Ipak, novi predsjednik, iako japijevski uglađen i roćenovski slatkorječiv, ne odaje utisak čovjeka koji će državu odvesti dalje od kandži ”srpskog sveta”.