Saga o ugroženosti Srba

Piše: Milenko A. Perović

Potonjih decenija bezbroj puta je ponovljena tvrdnja o ugroženosti Srba. Iako su Crnu Goru okupirali spolja i iznutra – s neskrivenom namjerom da u njoj ne ostane ničega crnogorskog –  velikosrbi i dalje kazuju da su Srbi u njoj ugroženi. Đe treba tražiti porijeklo i smisao ove tvrdnje?

Istorija svjedoči da su osvajači uvijek gledali da otimanje tuđega i satiranje drugoga lažno prikažu traženjem izgovora za agresiju i smišljanjem njenih „viših razloga.“ Dokle god dopire opšte pamćenje čovječanstva, svagda se pokazivalo kako su ideolozi i počinioci osvajačkog nasilja svoje zle postupke prikazivali kao opravdane. Ponekad su cinično tvrdili da ih čine u interesu opljačkanog, okupiranog i smaknutog!

Primjerice, na rat s narodima Istoka Aleksandra Makedonskog navodila je žudnja za pljačkom njihovih bogatstava i sticanjem slave velikog vojskovođe. „Viši razlog“ za osvajački pohod našao je u „osveti Istoku“ zbog ranijih persijskih napada na Heladu.

Akumulacija bogatstava koje su zapadne zemlje stekle u kolonijalističkim i neokolonijalističkim osvajačkim pohodima na druge kontinente još uvijek čini temelj njihovih ekonomija. Zapadni umovi smislili su cijeli ideološki sistem „plemenitih“ razloga za nemilosrdno pljačkanje naroda svijeta. U njemu je centralno mjesto imala teza o superiornosti zapadne kulture, vjere i rase nad „narodima nižega reda“ koji su se našli na meti zapadne lakomosti. Tako su sebi ovjeravali „pravo“ da ove narode „civiliziraju“ ubijanjem, pljačkanjem i odvođenjem u ropstvo. Mnoge od njih i danas drže u neokolonijalističkoj zavisnosti.

Kolonijalizam je svoj najviši izraz dobio u savremenom imperijalizmu. On počiva na stvaranju transkontinentalnih imperija nametanjem nacionalnih interesa cijelom sistemu međunarodnih odnosa. U modernoj epohi britansku imperiju je srušila i naslijedila američka imperija. „Viši razlog“ za svoje htijenje vladanja svijetom ideolozi prve, a pogotovo druge imperije našli su u  „borbi za slobode i prava čovjeka“ te širenju „demokratije“ i „zapadnih vrijednosti“. Ove vrijednosti, dakako, imaju visoko civilizacijsko značenje. No, ovđe su stavljene u službu imperijalnog porobljivanja, a ne slobode ljudi i naroda po svijetu!

I srpska „politička klasa“ se izvještila u smišljanju „viših razloga,“ opravdavanja i skrivanja svojih stvarnih namjera kako u Srbiji, tako i na Balkanu!

Od kada su velike sile sredinom 19. vijeka počele računati sa Srbijom kao svojevrsnim Pijemontom na Balkanu, srpska „politička klasa“ je do danas svoju državnu i nacionalnu ideologiju koncipirala kao ideologiju hegemonističkog podvlašćivanja i asimilacije okolnih naroda. Od Garašaninovog Načertanija do danas, ona je uspjela smisliti tri modusa opravdavanja svoga hegemonizma.

Prvo opravdavanje srpskog hegemonizma nalazi se u Načertaniju. S njim je neposredno povezana svjesna dvosmislenost koju je stvarala srpska „politička klasa.“ Da bi sakrila svoje istinske ekspanzionističke namjere na Balkanu, ona je javno proklamovala jugoslovensku, a prikriveno radila na ozbiljenju velikosrpske državne ideje!

Englezi su izvornom idejom Načertanija – koju su preko Čartorijskog i Zaha kao teklića poslali  Garašaninu – šćeli ostvariti svoju strategijske namjere. Interes im je bio da – u vremenu opšteg slabljenja imperije Osmana – spriječe austrijski i ruski prodor na Balkan. Držali su da svoj interes mogu ozbiljiti podsticanjem južnoslovenskog ujedinjavanja Srba, Hrvata i Bugara. Za to je bila potrebna „slovenska politika Srbije.“

„Politička klasa“ Srbije s Garašaninom na čelu, naprotiv, imala je drugačije namjere. Prepravila je britanski dokument, uklonila iz njega ideju jugoslovenske zajednice i ugradila svoj program velikosrpskog državnog širenja na Crnu Goru, Bosnu, Hercegovinu i Śevernu Albaniju. Program je poduprla klasičnom agresorskom podvalom sa „svetim pravom istoričeskim“ na obnovu „Dušanovog carstva.“ Do 1918. godine svjesno je održavala dvosmislenost svog javnog proklamovanja jugoslovenske ideje i stvarnog cilja stvaranje velike Srbije.

Stvaranjem prve Jugoslavije ova dvosmislenost je dobila novi mistifikovani oblik opravdavanja velikosrpskog hegemonizma. Nije srpska „politička klasa“ imala dilemu – kako na sva usta decenijama lažu srpski nacionalisti – da li će stvarati veliku Srbiju ili Jugoslaviju. Nije Srbija stvorila prvu Jugoslaviju, nego su to učinile sile pobjednice u Prvom svjetskom ratu, jer su procijenile da će tako najbolje i najlakše kontrolisati balkanski prostor i držati „sanitarni kordon“ pred mogućim prodorom Crvene armije!

Srpsku „političku klasu“ su u Versaju stavile pred svršen čin Britanija, Francuska i Amerika! No, ona je i dalje željela veliku Srbiju! Na sve načine se zato trudila da uspostavi i održi ekonomsku, političku, kulturnu i religijsku dominaciju nad ostalim jugoslovenskim narodima i provincijama, a da ispod političke ljuštire Jugoslavije stvara proširenu Srbiju!

Opravdanje za dominaciju našla je u mitologizaciji ratnih zasluga Srbije. Iz njih je crpjela lažni argument da su Srbi u Prvom svjetskom ratu oslobodili sve druge Jugoslovene! Legitimacijski osnov da im stalno „drži šaku pod nos“ našla je u nacionalističkim bajkama: „Mi smo vas oslobodili“ i „Mi smo lili krv za vas“! Tako je „zasnivala“ više pravo Srba u odnosu na druge Jugoslovene.

U lažnom argumentu za opravdavanje hegemonističkih interesa „srpstva“ krije se korijen povijesti svih potonjih uzajamnih sukoba jugoslovenskih naroda. Nacionalisti „svih boja“ lažu kad tvrde da ti sukobi traju od praiskona! Naprotiv, oni su prevalentno začeti u međuratnom periodu.

Povijest srpsko-hrvatskih, srpsko-slovenačkih, srpsko-bošnjačkih, srpsko-crnogorskih, srpsko-albanskih i srpsko-makedonskih sukoba u bitnom nije starija od 1918. godine! Korijen joj je u velikosrpskom hegemonizmu i reakcijama na njega!

Socijalističko razdoblje Jugoslavije bilo je frustrantno za velikosrpske hegemoniste. Odatle potiče njihova patološka omraza prema tom razdoblju. Druga Jugoslavija je konstitucionalno i faktički onemogućivala hegemonističke pretenzije prema konstitutivnim narodima i federalnim jedinicama. Umjesto hegemonizma, oni su bili prisiljeni da se zadovolje paternalizmom!

U poznom razdoblju druge Jugoslavije beogradski hegemonisti su opet morali smišljati novo opravdanje da bi svoje pretenzije nametnuli ostalim narodima Jugoslavije, odnosno, da bi s najjačim kartama pristupili komadanju države i prisvajanju njenih povijesnih provincija.

Našli su krajnje banalno „paleolitsko“ opravdanje, dostojno pljačkaša i otimača komšijskih pećina! Ispotiha su ga isprobali na beogradskoj književnoj čaršiji osamdesetih i devedesetih godina prošloga vijeka. „Najumnije glave“ SANU dale su mu tranjavu potporu, prepunu pseudo-naučnih „argumenata.“ Najposlije, kad je zajednička država propadala – a trebalo je tražiti casus belli za „zaokruživanje velike Srbije“ – Dobrica Ćosić je opravdanje izrazio opakom bajkovitošću tvrdnje o „ugroženosti Srba!“

Šta je on uistinu mislio pod „ugroženošću Srba?“

Sâmo postojanje hrvatske nacije i države za njega je značilo „ugroženost Srba.“ Isto to je za njega značilo postojanje BiH i bošnjačke nacije, Crne Gore i crnogorske nacije, Makedonije i makedonske nacije, Kosova i albanske nacije te Slovenije i slovenačke nacije! Za „oca srpske nacije,“ sâmo postojanje Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca i Makedonaca „ugrožavalo“ je vitalne interese srpstva! „Ugroženost Srba“ Ćosiću nije ni bio činjenički iskaz, nego najpodlije „opravdavanje“ namjere da se zločinima i na svaki drugi način stvara velika Srbija.

Ćosićeva smrtonosna laž o „ugroženosti Srba“  u Crnoj Gori je našla svoje obožavaoce u dijelu AB kontrarevolucionara, oficijelnoj politici Crkve Srbije prema Crnoj Gori i Crnogorcima te u nizu velikosrpskih nacionalističkih partija (od „Narodne stranke“ do „Evrope sad“). Našla je ta laž sljedbenike u brojnim medijima, na Univerzitetu i među ostalim „niščima duhom.“ Danas ona „legitimno“ pripada javnoj svijesti u Crnoj Gori.

Zaista, kako su ugroženi Srbi u Crnoj Gori?

Ugroženi su u svom nacionalnom identitetu do te mjere da im je broj u ukupnom stanovništvu narastao od devet posto iz 1991. godine do preko trideset posto! Ugroženi su u svom pravu da se političku organizuju tako što većina političkih stranaka u Crnoj Gori slijedi velikosrpsku ideologiju! U medijskom prostoru Crne Gore Srbi su nedovoljno zastupljeni, iako većina medija u njoj ima velikosrpsku uređivačku politiku, a bez ograničenja im u tome pomažu brojni mediji iz Srbije.

Srbi su ugroženi i u državnoj administraciji, prosvjeti, kulturi, nauci, vojsci i policiji, iako su ove državne sektore uveliko ”oslobodili” od Crnogoraca! Posebno su ugroženi srpski popovi, jer još im u vlasništvo nije dospjela cijela Crna Gora, nego samo njeno pravoslavno sakralno blago i povelika kvadratna kilometraža! U cjelini, ugroženi su do te mjere da jednim potezom ne mogu uništiti Crnu Goru, nego to moraju raditi postepeno!

Bez ironije rečeno, Srbi su zaista u Crnoj Gori i svuda u svijetu ugroženi! Smrtonosno ih ugrožavaju njihovi vlastiti nacionalisti! Velikosrpstvo je najveća prijetnja ne samo mentalnom zdravlju, nego i elementarnoj egzistenciji Srba! Valja ga stoga počastiti stihom Vaska Pope: „Manje te u majke groze!“