Bog i kočnice

Piše: Nebojša Redžić

Od kako se ljudska i politička nesreća zvana Dritan Abazović desila Crnoj Gori, pitao sam se kakva je zapravo veza između te male, ništavne jedinke, crkve (srpske) i Boga. Otkuda potreba tom hibridu ljudskog bića da zloupotrijebi širokogrudost jednog ponosnog naroda prema njegovom nacionu (kažu da je Albanac, mada ima i drugačijih tumačenja) i sa pozicije premijera koju su mu omogućili upravo crnogorski glasači, pokuša da na najperfidniji, najgnusniji, nizak, podao, bijedan način unizi narod koji je stvarao i kroz vjekove održao ovu državu.

Od prvog dana kada sam shvatio da taj čudni izdanak ljudskog roda ima misiju, pomazanu Vučićevim kešom i Porfirijevim otrovima, pokušavao sam da se stavim u njegovu ulogu i projektujem sebe kao premijera u državi matici tog bijednog malog stvorenja. Zamislio sam da sam rođen kao pripadnik crnogorske nacionalne manjine u Albaniji i uz pomoć albanskih građanista koji su mom narodu omogućili „pozitivnu diskriminaciju“ i „afirmativnu akciju“ postao premijer Albanije. I onda se kao Crnogorac na čelu vlade Albanije spanđam sa nekim neprijateljem Albanije izvana koji želi da Albanci muslimani koji vole Edi Ramu potpuno ponište Albance muslimane koji vole Sali Berišu i ja im, onako sa visine, odredim sudbinu tako što ću ovima Berišinim uzeti sve džamije i grobove predaka i pokloniti ih Albancima Edi Rame koji će ih prepisati na Ankaru.

I onda im se, godinu kasnije, još nasprdam da sam tim nesojskim potezom svim Albancima muslimanima, zapravo, garantovao njihova prava, sredio im pravni poredak, te donio neslućenu korist koju uživaju svi segmenti njihovog društva.

Da se ne lažemo: ono što je Dritan Abazović kao Albanac (Aškalija, Rom…što li je?) učinio potomcima vitezova koji su vjekovima čuvali i sačuvali Crnu Goru, objektivno je veći nesojluk od svih okupacija, pohara i poniženja koje je ova zemlja trpjela u svojoj istoriji. Jer, više od efekata koje je donio ili će u budućnosti donijeti „temeljni ugovor“, boli namjera tog malog, neostvarenog i iskompleksiranog stvora da gurne prst u oko iskonskim Crnogorcima i zahvaljujući funkciji na koju je došao njihovim glasovima (mislim na podršku DPS-a njegovoj Vladi) pokuša obesmisliti kompletnu crnogorsku istoriju i sve njene tekovine i istorijsko-kulturno-sakralno blago.

Zdravko se nije usudio

Zamislite osobu koja nakon fukarskog, tajnog susreta sa službenikom BIA-e (kolegom) Porfirijem Perićem – kada je u zoru, sakriven iza ograda Vile Gorica potpisao veleizdajnički akt – godinu kasnije saopšti da „cijena koja je za to plaćena padom Vlade je ništa u odnosu na istorijski kontekst i na to što je društvo na kraju dobilo kroz demokratsko sazrijevanje“!

Kakvo netačno, zlonamjerno, ološko tumačenje veleizdaje na koju se prije njega nije odvažio nijedan posrbljeni Crnogorac, pa čak ni bivši premijer Zdravko Krivokapić koga su, za te svrhe, u Beogradu opjanili, doveli ravno pred Boga (u hram Svetog Save) i udarili na njegov duhovni sentiment pričama o istom narodu „u dve države“. Zdravko nije imao samo petlju, on je imao svijest i jasno ubjeđenje da bi potpisivanjem „temeljnog“ ugovora pljunuo u bit crnogorskog roda i svoje pretke i potomke. Može Krivokapić danas da to svoje nepristajanje na prevaru tumači kako hoće, ali je on znao da ga ni Morača, ni more ne bi oprali pred istorijom da je potpisao ono što su od njega tražili srpski akademici, političari i popovi.

Za takav fukarluk, trebalo je naći nekog malog, bijednog i neostvarenog gada koji je spreman da, lišen emocija, ustavnog patriotizma ili bilo koje vrste ljudskog odnosa prema državi u kojoj se rodilo, pljune na jednu nezavisnu, međunarodno priznatu državu, članicu NATO i saveznicu Zapada koga – shvatio je to mali premijer u četničkom mandatu – ne zanima više negoli lanjski snijeg pitanje crkve i crnogorskog nacionalnog identiteta.

Posmatrajmo stvar logički: da je u sve ovo ušao sa ubjeđenjem da čini istorijski potez koji će trajno riješiti jedno, po Crnu Goru problematično pitanje, zašto bi to učinio pred zoru, kradom, prevarivši sve svoje i one druge medijske kuće, sa osobom koja je na teritoriju Crne Gore ušla bez zakonskih procedura, bez najave, sakrivši se u helikopteru kao ubica iz nekadašnje zloglasne 63. padobranske brigade tzv. VJ koji treba po zadatku da sleti na neprijateljsku teritoriju.

Ili, još preciznije: da je Dritan Abazović tog 3. avgusta 2022. godine zaista potpisao akt za ponos, nešto što će „trajno promijeniti društvene odnose na bolje, kao nijedan akt do sada“, zašto onda nije pozvao mase litijaške provenijencije da izađu na ulice, obaspu ga cvijećem i proslave zajedno sa oduševljenim nacionalnim Crnogorcima potez koji će trajno pomiriti crnogorske pravoslavce?

Saopštenje u kojem je napisao da, „cijena koja je za to plaćena padom Vlade je ništa u odnosu na istorijski kontekst i na to što je društvo na kraju dobilo kroz demokratsko sazrijevanje“, zapravo je priznanje te poltičke ništarije da je osnovni cilj njegovog dolaska na čelo Vlade, pa čak i suština njegovog bavljenja politikom, zapravo – prodaja zemlje koja ga je rodila i namjerljiv doprinos asimilaciji Crnogoraca i ubijanja njihovog istorijskog pamćenja.

Neka sa „temeljnim“ obriše zadnjicu

Jasno je nakon svega: „temeljni“ ugovor ne samo da nije riješio decenijski problem, pomirio podijeljeno društvo i zadovoljio oba pola crnogorske političke scene, nego je unio trajno sjeme razdora među Crnogorcima (od kojih je više od pola posrbljeno) i doprinio nestabilnosti i konfliktima u decenijama koje dolaze. To što mali prevarant ističe da nije bilo protivljenja njegovom prevarnom aktu, nikako ne znači da mu Crnogorci, prvom prilikom, neće staviti do znanja što misle o njegovoj veleizdaji.

Pomenuh na početku odnos malog ništarije, crkve (srpske) i Boga. Crkva ga je za ovu „donaciju“ kakva bi temeljno uzdrmala čak i države kakve su Francuska ili Njemačka, već bogato nagradila. Osim velike svote novca, tvrdi naš izvor, SPC mu je garantovala i promjenu identiteta i preseljenje u daleku državu (najvjerovatnije Rusiju) onda kada izgubi poluge vlasti. No, kada je u pitanju njegov odnos s Bogom, tu stvari stoje drugačije.

Informacija da su mercedesu koji ga vozi od izdaje A do izdaje B otkazale kočnice – i to baš na Obzovici – i to baš u opštini Cetinje, samo pokazuje koliko je Bog milostiv čak i prema grešnicima. Pet minuta kasnije, strva mu se ne bi viđelo. I ne bi bila nikakva šteta. Ali, ne: Bog je ovoj bitangi samo poslao opomenu i poklonio nastavak bijednog, ništavnog življenja.

Jer, Dritan Abazović nije počinio samo izdaju nacionalnih interesa naroda koji je stvarao i održao Crnu Goru, on je učinio ekonomsku štetu državi otuđenjem ogromnih površnina zemljišta i crkvenih objekata koji su i ekonomski resurs, od kojeg sada prihode ubira druga država.

I još nešto o Bogu: ako ga ima, maloj ništariji sudiće se za veleizdaju. Jer, naša vjera u Boga, tu će igrati veću ulogu od vjere u pravosudni sistem ove zemlje. Zato mu, od dana kada izborom nove Vlade bude abdicirao sa mjesta gdje je počinio najveću poharu i izdaju Crne Gore u njenoj istoriji, treba zabraniti da napušta zemlju, uzeti mu pasoš i pratiti njegovo kretanje. Zadatak jedne civilizovane države takođe mora biti da sačuva ljudski život, koliko god bio ništavan.

Potom će, uz pomoć Boga ili neke druge sile (možda se i Crnogorci probude) sve doći na svoje. Ugovor sa SPC koji je zlom namjerom označen kao „temeljni“ (iako se temeljni ugovori potpisuju samo sa međunarodno pravnim subjektima kakav je, recimo, Vatikan), mora da padne na svakom ispitu legalnosti. Niti je po Ustavu, niti po zakonima. Ostaje nam samo da vjerujemo u pravdu i pravičnost.

Onog momenta kada Crnogorci, pravda i Bog udruže snage, a znali su to učiniti mnogo puta kroz istoriju, potpisnicima „temeljnog“ ugovora postaće jasno da im taj bezvrijedni papir može poslužiti jedino da sa njim obrišu zadnjicu.