Strah od poraza i strah od pobjede

Piše: Stanko Radulović

Izbori u Srbiji su bili i prošli, ništa se posebno nije dogodilo a na što nijesmo navikli, sve po istom scenariju kao u nekom glupom filmu koji gledamo kod komšija već više od 12 godina.

Srpski autokrata koji se polako ali sigurno razvija u pravog diktatora, Aleksandar Vučić redovno raspisuje i krade izbore, a ovoga puta za krađu koja je bila nikad brutalnija, imao je podršku i zapada i istoka. Jedini uslov koji mu je postavljen da bi Brisel i Vašington žmurili na izborno razbojništvo je da prizna Kosovo, što je juče sam Vučić konačno i priznao. Epizoda sa priznavanjem kosovskih tablica samo je indikator onoga što je zapisano u odavno razrađenom scenariju…

Dok se sve to odvija, građani nijemo gledaju šta se dešava, uz manji broj onih kojima je odavno dosta i AV-a i njegovog svakodnevnog lažnog moralisanja sa raznih tv stanica koje drži pod kontrolom i izigrava zabrinutost za svoju zemlju koja klizi u dužničko ropstvo i slom.

Imali su građani Srbije mnogo prilika da shvate kakvog, slobodno se može reći, ludaka imaju na vlasti prilikom njegovih brojnih medijskih istupa, gostovanja u raznim programima i pojavljivanjima na skupovima koji su služili isključivo za njegovo samoreklamiranje. U stvari su ti nastupi više ličili na dijagnozu.

Prilikom svih tih “gostovanja” na tv kanalima predsjednik svega i svačega bez ustručavanja, a drugačije i ne umije, demonstrirao bi svoju osionost, morbidnost i neograničenu želju da u svemu bude prvi i najbolji, jedini i neprevaziđeni.

U Srbiji više ni otvaranje grobnice nekom neznanom dekici iz Malog mokrog luga ne može proći bez Vučićevog govora koji više liči na parastos Srbiji nego na skup pred građanima koji vjeruju u bolje sjutra. Jer ispada da većina “sljedbenika” na njegove skupove dolaze samo zbog onih čuvenih sendviča sa parizerom koje je tako bestidno i lakrdijaški reklamirao i onih 1.000 dinara, ako su izvučeni iz bubnja za novčanu nagradu kao srećni dobitnici.

O kolikom kompleksašu se radi najbolje govori slučaj od prije nekoliko godina, kada je na otvaranju nekog košarkaškog igrališta, po nepisanom običaju, prisustvovao glavom i bradom samoproklamovani ”srpski Bog” AVAVAV. Tada je pred svekolikim kamerama nesuđeni košarkaški trener zaigrao basket sa dječakom od nekih 12 godina kojem je bez ustručavanja “zalijepio bananu”. Tada je bilo jasno da se radi o autokrati sa ozbiljnim kompleksima, koji demonstrira silu pred obezglavljenim i ojađenim narodom.

“Zasluženi” aplauz zaluđenih sljedbenika i ushićenost vlastitim košarkaškim umijećem izazvao je ogorčenje ili podsmjeh kod manjeg broja Srbije i regiona. Ta demonstracija sile nad dječakom od 12 godina najbolji je primjer oboljelog uma koji njegovi sljedbenici i poslušnici bespoglovorno slijede.

I pored ovakvih morbidnih ispada, podanički srpski mediji stvaraju sliku o nepobjedivosti Vučića koji onako “slatko” lupi “bananu” dječaku, a pored toga spreman je da igra šah sa svakim svojim političkim protivnikom, ali i da predvidi koji će fudbaler da postigne gol.

Tako je svojevremeno nesrećni Aleksa Vukanović imao kasnovečernji predsjednički poziv kojim mu je AVAVAV objasnio da će biti strijelac i heroj nacije. Možete li da zamislite da kancelar ili predsjednik Njemačke zove nekog fudbalera bilo kojeg kluba u Njemačkoj i da se nakon toga danima hvali kako je predvidio strijelca gola u jednoj, za samu budućnost države, potpuno nevažnoj utakmici?

Ali to se može očekivati od Vučića, koji je u politiku ušao sa željom da ujedini svekoliko srBstvo sa svojim tadašnjim mentorom Vojislavom Šešeljem. Taktika je bila promocija velikosrpstva i opanjkavanje njegovog potajnog uzora Josipa Broza Tita, sa kojim se, svjesno ili nesvjesno, mjeri već skoro deceniju i po i onako u fanatizmu samoljublja vjeruje da ga je dostigao. Samo što je Broz gradio po cijeloj SFRJ i državu nije gurnuo u dužničko ropstvo, i dok on gradi po svojoj Srbijici Kinezi i Rusi su mu postali vlasnici brda, planina, rudnika, rijeka, nafte i gradova, a da to svom narodu još nije saopštio.

Za razliku od Tita koji je mobilisao narod da gradi državu, on je svoj narod toliko bacio u letargiju da, od bezmalo sedam miliona ljudi u Srbiji, najmanje tri ne želi više ni da razmišlja, a kamoli da se bori za svoju budućnost i prosperitet djece i države.

Zbog toga na izborima u Srbiji izađe jedva nekih 50 posto građana, nekada ni toliko, njega i njegov SNS izabere polovina od izašlih birača uz neizostavni izborni i predizborni inženjering. Tako sa sumnjivom podrškom četvrtine naroda vlada apsolutistički, promovišući neku lažnu popularnost.

Međutim AVAV je svjestan da je podrška koju ima zasnovana na lažima i krađi i zato svakodnevno na raznim TV stanicama vrši pritisak na narod kako bi stvorio privid apsolutne moći i popularnosti koja kod protivnika stvara strah. Jer nakon njegovih vrijeđanja političkih oponenata i medijskih tirada stiču utisak da je spreman da na sve njih pokrene one tenkove koje je stacionirao u blizini stadiona ”podno tenka”…

U strahu koji je prisutan u srpskom društvu građani nijesu ni svjesni koliko je zaista AVAVAV nepopularan.

U trenucima slabosti i očaja, nakon nekog od nebrojenih skandala iz AVAVAVA sigurno izbija zebnja koja najbolje govori o stanju neizvjesnosti i straha u kom konstantno živi. Zato povremeno pominje promjenu političke stranke, jer i sam zna da je SNS okupio svekoliki šljam Srbije koji će mu bez razmišljanja okrenuti leđa kad zagusti, kao što su to uradili prije 12 godina sa DS Borisa Tadića.

I tako se u Srbiji već godinama na političkoj sceni ništa ne dešava, jer su SNS i AVAVAV u strahu od poraza sve osioniji, a nezadovoljni građani i nazovi opozicija u strahu od pobjede sve očajniji jer ni sami ne znaju šta bi radili sa Srbijom u slučaju preuzimanja vlasti.