Isti klinac, drugo pakovanje

Piše: Nebojša Redžić

Da bi saga u vezi sa rekonstrukcijom Vlade Milojka Spajića bila shvaćena ozbiljno, prethodno je potrebno aktuelnog premijera doživjeti kao nezavisnu i autonomnu političku figuru koja samostalno donosi odluke. No, znajući da je Spajić još od momenta kada je Vlada formirana, u raljama Andrije Mandića, biće ipak da je četnički vojvoda taj koji određuje dinamiku i način na koje će do rekonstrukcije doći. Na Spajiću je samo onaj formalni, konačan potez.

Ono što je nesporno, jeste da je rekonstrukcija Vlade predviđena koalicionim sporazumom potpisanim prilikom formiranja nove skupštinske većine i nove Vlade krajem oktobra prošle godine, te da će u izvršnu vlast ući konstituenati nekadašnjeg Demokratskog fronta – Nova srpska demokratija i Demokratska narodna partija. Pomalo zaboravljena stavka u tom Sporazumu jeste da će se rekonstrukcija desiti “najkasnije do izglasavanja budžeta za 2025.”, što znači do kraja ove godine. Sudeći po medijskim nastupima vojvode Mandića i njemu bliskog Milana Kneževića, sve bi se, ipak, moglo okončati do kraja jula. No, njihove planove za sada remete neke nove okolnosti.

Navodno, premijer Milojko Spajić želi da u rekonstruisanu Vladu uđe i Bošnjačka stranka. Ulasku BS-a u Vladu ranije se usprotivio DNP, a Demokrate su Bošnjacima postavile uslov da raskinu koaliciju sa Demokratskom partijom socijalista u Bijelom Polju i da se u toj opštini formira vlast sa većinom sa državnog nivoa U tom slučaju, morao bi se promijeniti koalicioni sporazum, što bi odužilo cijeli proces.

Kad god da se rekonstrukcija desi, biće to politički “potres” koji će ogoliti pravu prirodu vladajuće koalicije koja je u političkom i ideološkom smislu, ipak, mnogo manje heterogena i različita nego što to govore nazivi partija koje je konstituišu i njihovi politički programi. To što se neke stranke vladajuće koalicije – Demokrate recimo – deklarišu kao “građanske”, teško može zamagliti činjenicu da su svi odreda spremni da u pogodnom trenutku povuku neki potez ili daju glas, svemu što Crnu Goru vodi u propast i udara u temelje njenih ustavnih određenja kao sekularne, multietničke, građanske države. Više od svega im, naravno, smeta nezavisnost države i njeni simboli, ali je njihov cilj potpune razgradnje referendumske Crne Gore na dugom štapu i oni će za njega imati strpljenja.

Dakle, suština političkih kretanja u Crnoj Gori u narednom periodu nije u rekonstrukciji Vlade, nego u dodatnoj homogenizaciji onih snaga koje su u svakom trenutku spremne potpisati smrtnu presudu onoj Crnoj Gori koju su nam u naslijeđe ostavili preci. Kada je u pitanju služenje zvaničnom Beogradu, servislnost prema predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i potreba da se Crna Gora, ponižena i razdržavljena, uvede u ”srpski svet” – između PES-a, Demokrata, SNP-a, Nove Srpske demokratije i DNP-a – nema ama baš nikakve razlike. Dobro, ako je i ima, ona je moguće sadržana u dinamici kojom treba odraditi čitav posao za koji su unajmljeni i plaćeni, a nikako u dilemi treba li rascrnogorčiti referendumsku Crnu Goru i predati je na pladnju beogradskom diktatoru.

Upravo zato, pitanje rekonstrukcije Spajićeve Vlade je medijski precijenjeno i daje mu se previše značaja, posebno zato što ni u postojećoj konstelaciji političkih snaga, stvari nijesu bitno drugačije od situacije koja bi mogla nastupiti nakon formalizacije stanja. I bez ministara u Vladi, Andrija Mandić je nesporni šef aktuelne vladajuće većine, a uvođenje njegovih ministara u Vladu – kad god da se desi – neće promijeniti gotovo ništa. Osim što će politički protivnici aktuelne vlasti moći da barataju činjenicom da su konstituenti Vlade stranke koje se suštinski, koliko god se trudile da predstave različitim, kada im je u pitanju politički cilj – ne razlikuju. Ili da se nekome – a više se ne zna kome – požale da se u vlasti jedne nezavisne države nalaze snage koje tu državu ne žele. Ni kao nezavisnu, a u krajnjem – ni kao državu.

Dakle, kada se Mandićevi i Kneževićevi ministri ozvaniče, stvari će naizgled biti drugačije samo za neupućene. Neko će, možda, pogrešno zaključiti kako su “evropskim i progresivnim” snagama pridodate “antievropske i retrogradne”, pa će mu vladajuća većina djelovati neprirodno i isforsirano. No, takav zaključak – već sam objasnio – ne odgovara suštini stvari.

Da su Evropa i EU ono što su bili prije 10 ili 20 godina, prostora za čuđenje, zgražavanje, a bogami i za žestoku reakciju, itekako bi bilo. Neko bi tada zasigurno postavio pitanje: kako je moguće da potomci antifašista iz, recimo, Britanije i Francuske tolerišu činjenicu da je ideologija protiv koje su se njihovi preci borili vladajuća u jednoj NATO državi, kandidatu za članstvo u Uniji!? Kako im je to promaklo da sljedbenici četničkog pokreta koji je kolaborirao sa fašistima i nacistima, nesmetano predvode državu kojoj su evropski zvaničnici upravo dali pozitivan Privremeni izvještaj o ocjeni mjerila za poglavlja 23 i 24 (IBAR), a nijesu primjetili besprizornu asimilaciju i negiranje posebnosti jednog ponosnog naroda?

Oni koji vjeruju da će ozvaničenje Mandićevog i Kneževićevog kadra u Spajićevoj Vladi otvoriti oči briselskim birokratama, grdno se vara. Oni su papagajski ponavljali da je smjena vlasti u Crnoj Gori potrebna i neophodna zbog njene dugovječnosti i devijacija prethodnog sistema, slijepo vjerujući da će bilo kakva promjena biti ljekovita. To što smo dobili nešto sasvim drugačije i u svim elementima lošije – nikako ne znači da će oni priznati svoju grešku i promijeniti odnos prema Crnoj Gori. Uostalom, mandat u Evropskoj uniji suviše je kratak, a fotelja previše unosna, da bi oni svoju grešku sada priznali i poradili na njenoj korekciji.

To što će Crna Gora kao država biti žrtvovana, nikoga neće posebno zaboljeti. Uostalom, nestajale su mnoge evropske države, propadale su velike imperije i nestajali mnogi narodi, pa zašto ne bi i Crnogorci?! Posebno kada tako glasno i ponizno ćute.