Bečić zna zašto

piše: Željko Vukmirović

Aleksa Bečić zna zašto, glasio je odgovor iz Hrvatske. I „molitva za Ljalja“ koju su pokušali da plasiraju predsjednik Jakov Milatović i premijer Milojko Spajić je mogla da otputuje. Za krajnju destinaciju lidera Demokrata nema zainteresovanih. 

Jer, Bečić zna zašto. Hrvatsko proglašenje Alekse Bečića za personu non grata nikada nije bilo stvar slučajnosti ili nekakvog ishitrenog odabira. I predstavlja činjenicu da je diplomatija Republike Hrvatske savršeno dobro upućena u stvarnu sliku crnogorske političke svakodnevice. Baš kao i dosadašnji učinak trenutne vlasti u Crnoj Gori instalirane u okviru realizacije projekta „srpski svet“. Lokalne prosrpske bolešljivosti koje ozbiljno zadiru u narušavanje regionalnog prosperiteta zasigurno ne predstavljaju sferu koju je hrvatska diplomatija spremna da ignoriše. 

Politička partija Demokrate je ogrezla u foliranju. Stvorena iz prosrpske Socijalističke narodne partije formirane u vrijeme Slobodana Miloševića i tadašnjim materijalnim ulaganjem beogradskog političkog vrha, svoju sudbinu je potražila u podršci prosrpskom Demokratskom frontu, te liderima te grupacije Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću. Ona Bečićeva prosipanja o „građanskim“ uvjerenjima ponajprije su bila uvredljiva za svaku slobodomisleću osobu i zasigurno nikada nisu ni mogla biti ozbiljno razmatrana. A i doprinos Demokrata u destabilizaciji crnogorske države, posebno u rangu afirmacije podjela, nije mogao proći nezapaženo. 

Posebne čari je obezbjedio upravo sam Bečić. Potvrdu sopstvenog političkog diletantizma prezentovao je još prošlog decembra izražavajući spremnost da utiče na lokalnu vlast u Kotoru povodom promjene spornog naziva tamošnjeg bazena. Ofiranje autorstva jedne političke smicalice realizovane u smislu provokacije i šepurenja u lokalu, ali i dodvoranja trenutnoj prosrpskoj vladajućoj većini u crnogorskoj izvršnoj vlasti, istog časa je stigla do svog konačnog odredišta – podsmijeha. 

A onda, kao da je malo sprdnje, svoje slučajnosti u političkom životu Crne Gore potpisali su i trenutni predsjednik i premijer. I eto Jakova i Spajketa u „molitvi za Ljalja“. Nije moglo gore. Uostalom, ove političke karijere su ionako u rangu španskih serija i onog čuvenog odloženog umiranja Grasijelite na rukama njene jedine ljubavi Adrijana, za potrošnju tuge u nekoliko epizoda. Sve one suze radosnice kad je Esmeralda progledala nisu mogle ni prići konačnom odlasku Grasijele Penjareal Linares de Valverde.

Ono što je najtužnije od svega je što su aktuelni vodeći crnogorski političari i glavni akteri u slučaju “molitve za Ljalja” uopšte uložili iole truda u taj svoj angažman prema Hrvatskoj. Mada, zaista nije nimalo teško zamisliti Spajketa kako sugeriše nekom hrvatskom činovniku, uvjeren da će to ovaj prenijeti Plenkoviću, daj pustite čovjeka, što će vam to persona non grata, neka Bečić malo obiđe nekadašnje vojno odmaralište Kupari, da vidi dečko đe su ludovali njegovi politički stvoritelji. 

“Evo ići će i Jakov s njim. Njih dvojica su ionako puni uvažavanja za to društvo”, rekao bi Spajke. 

Tuga, a? 

To već svi znamo.