Samo su persone non grata završena misija

piše: Željko Vukmirović

Opet nam se dogodilo. Predsjednik države Crne Gore Jakov Milatović se još jednom potpuno sam i ničim izazvan postarao da bude u centru pažnje. O tome čime smo to zaslužili, može se smatrati samo zimskom pričom. 

Za ovo izdanje Milatović se nakon sastanka lidera Brdo – Brioni procesa održanog u Albaniji požalio da „proglašavanja naših državljana personama non grata u okviru regiona nije put saradnje i dijaloga“. 

Čak, otišao je toliko daleko da je hrvatskom kolegi Milanoviću predložio da se to proglašavanje za persone non grata – „na neki način ukine“. 

Neizostavni podsmijeh je već sam odradio svoje. Malo po regionu, a malo i po evropskim diplomatskim krugovima. Sprdnja je ostala samo naša, a biranje vlasti drugih država s kim će da se druže i sarađuju samo njihovo. I za to ne postoji nikakav „neki način“ da to ispadne nekako drugačije. 

Istina je, doduše, da bi prema svim dosadašnjim štetnim učincima po državu Crnu Goru predsjednik Skupštine Andrija Mandić, potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić i lider prosrpske partije DNP Milan Knežević mogli ‘ladno biti persone non grata i u samoj Crnoj Gori i za sve Crnogorce. Nema tu ni slova o druženju i bilo kakvoj saradnji. A nema ni naročitih nedoumica. 

Uostalom, ovi prosrpski političari su do sada svojim odlukama nebrojeno puta jasno stavili do znanja da Crna Gora nema blage veze ni sa jednim njihovim prioritetom. Osim onog u smislu očuvanja negacije, urušavanja države i sopstvenog uhljebljenja u vlasti. I to posebno ovih dana. Dok im mentor, a u stvari samo srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, preživljava histeriju regionalnog ruganja i ponižavanja. O onom Vučićevom diplomatskom nipodaštavanju već smo se nagledali na raznim skupovima gdje je srpski autokrata pokušavao da nađe svoje mjesto. Sa sve onom raspalom stolicom kao posljednjom i veoma konkretnom blamažom. 

Trenutni crnogorski predsjednik Jakov Milatović je davno mogao da raskrsti sa bilo kakvom idejom o eventualnom uspostavljanju sopstvenog autoriteta. Ta priča se naročito prosula još u lokalu, na gradskim izborima, kada nije uspio da iskontroliše čak ni nekolicinu svojih navodnih pristalica. 

Regionalno, dovoljno je i samo prisjećanje na onaj Milatovićev žurni prvi beogradski izlet, te ispijanje vina sa sve neprijatno dodvoravajućim ponašanjem prema svom nadobudnom domaćinu. O tome, na žalost, ostali su faktografski elementi koji nas ozbiljno prizemljuju kada i samo pomislimo da se nešto državnički pohvalimo. 

Još kada se svemu pridoda i uporno insistiranje na provokacijama od strane još važećeg ministra odbrane Dragana Krapovića koji beskrajno čezne za zvanjem persone non grata koje bi mu itekako spasilo političku karijeru koja je ionako stigla niotkuda, te redovno uplitanje ovdašnjih padobranaca srpske crkve i projekta „srpski svet“ koji svako malo mlataraju prijetnjama, jasno je da nam se nevolje svakodnevno kače po životima. I da ih ima užasno puno. Od ministarstva do ministarstva, od odbora do odbora, od promocije jedne loše odluke do druge. 

Samo su persone non grata završena misija. To nam je ispalo sve što valja.