Rajo je malo nervozan

piše: Željko Vukmirović

Spajke je tip Disko Inferno. To je taj domet, plafon. Bez obzira koliko ga Andrija Mandić provlači kroz istinski pakao poniženja, Spajke se nameće kao neko koje je uvijek raspoložen da ostavi utisak šminkerski razigranog i raspoloženog lika. On ima svoj podijum, svoj trenutak, svoju računicu. I vjerovatno mu se isplati. Do sada, sasvim mu dobro ide. A i breme pakla ponižavanja iznosi igrački, ne osvrćući se. 

Strah je sasvim u redu u opisu Spajketovog političkog angažmana. Niko mu ne može zamjeriti bježaniju od svakog Rajovog razmetanja statusom predvodnika. Spajke savršeno dobro zna kako je stigao do svog položaja, zna i kome duguje opstanak, a zna i šta sve treba da čini da bi produžio preživljavajući status. 

Zato malo reprezentativnog đuskanja nije isključivo loš izbor. 

Sa Rajom Evropom je stvar riješena. On se toliko uživio u ulogu „premijer 027“ da svako dobronamjerno uvjeravanje kako to baš i nije izistinski, te da toga ima samo na filmu, može se smatrati protraćenim vremenom. Čak i ako se pokuša sa konkretnim objašnjenjem da mu je scenario sa premijerskom ulogom toliko nerazrađen i toliko nedovršen da tako nešto ni najlošija produkcija ovog svijeta ne bi ni takla, slabe su šanse da Rajo to prihvati. 

Ukratko, Mandić je već premijer, a onaj mali tamo samo đuska, pustite dečka na miru…

Ponižavanje ne gine. S tim što je sasvim izvjesno da će se Spajketu u trpeljivosti pridružiti i uhljebljena ekipa Demokrata. Tek su ti tipovi orni za đuskanje. Biće gužve u toj diskoteci. 

Uostalom, Rajo Evropa je stvorio toliko prostora za opstrukciju procesa evropskih integracija da će gotovo svaki iole viđeniji učesnik u trenutnoj vlasti, već kompromitovan svojom besmislenom ulogom ili ustanovljeno počinjenim štetama, pohrliti da zauzme mjesto pod krovom te priče. 

Od ostataka Demokratskog fronta, Milan Knežević se, kao osvjedočeno poplašen interesima ilegalnih eksploatatora šljunka na teritoriji svoje opštine od kojih ne smije ni da zucne, savršeno uklapa u Rajovu verziju urušavanja države. 

Ipak, nervoza u srcu najvišeg zakonodavnog tijela otvara nove stranice regionalne priče.

Poučen gubitničkim primjerom svog nalogodavca Vučića kojem se zatvaraju vrata i sa istoka i sa zapada, te sve češćim podsmijesima i kritikama koje srpskog foliranta sustižu na svakom međunarodnom koraku, Rajova lokalna moć gubi na zamahu. Evropska Crna Gora se tu nikako ne uklapa. A ne uklapaju se ni evropska materijalna sredstva određena za konkretan crnogorski prosperitet. 

Ovdašnji političari u vlasti su jednostavan svijet. Mjesto u redu pred blagajnom je primarna vrijednost. Benefiti druženja sa Vučićem sada baš i ne izgledaju obećavajuće. Čak, ta priča se nameće kao pristižući tamni oblaci nad projektom „srpski svet“ i predstavnicima militantnog svetosavlja. 

Raja čeka pregršt štetočinskog posla. A i zavođenja reda među koalicionim partnerima. Sve potrošene revizionističke priče i provokacije postaju tek prepoznata podmetanja za koje ne može ništa da se kupi. Ponajprije iz razloga što više ne mogu da stanu u omiljeni Rajov pojam legitimnog „političkog angažmana“. 

A to već nijedna diskoteka, nijedan podijum, niti ijedno razigrano đuskanje, ne može da apsorbuje. 

I eto ti nervoze…