Strah od predsjednika

piše: Željko Vukmirović

Ima tih strahova koliko hoćeš. Te strah od letenja, strah od visine, strah od zatvorenog prostora, paukova, infekcija… Strahovi nisu izbirljivi. Uvale se gdje stignu. 

I tako je svijet spoznao i strah od predsjednika. Činjenično, posljednje što je svijetu trebalo su predsjednici poput Trampa, Putina, Orbana, Vučića… Ovi likovi su o crnome jadu ponajprije zabavili sopstvene narode, a onda i komšijske. Poslije su se već razigrali, petljali se u sve i svašta, onako psihotični i oholi, postali sinonimi za nevolje i blamažu. 

O tome, šta je Crnoj Gori trebalo da istakne svoju kandidaturu u kampanji “strah od predsjednika”, vjerovatno nikada nećemo saznati. Ipak, desilo nam se.

A činjenice su neumoljive.

Trenutni crnogorski predsjednik Jakov Milatović je svoje mjesto zauzeo kao rezerva projekta „srpski svet“. Prema dosadašnjem učinku, radi se osobi koje je uvijek riješena da provocira strah od blamiranja i države i nacije gdje god da se pojavi. Praktično, za Milatovića se nikad ne zna da li je za neku priliku izabrao nešto sa spiska želja ruskog ambasadora Lukašika ili se tek odlučio za uobičajeno i spontano ulagivanje Vučiću. 

Samit Evropske unije i Zapadnog Balkana u Tivtu se pokazao kao sjajna prilika za spoznaju s tim strahom. 

Čak, sve sa utjerivanjem straha je Milatoviću išlo u prilog. Uostalom, predigra sa isporukom 87 tipova iz Srbije čije živote krase isključivo kriminalni dosijei ili tek elementarno policijsko interesovanje za razna beščašća, obećavala je ozbiljan primitivizam. Taj nered je, pak, garantovao bazičnu kompromitaciju i zemlje domaćina i uglednih zvanica i samog procesa evropskih integracija. A to se već zove osmišljenim poslom. Ili samo podvalom, kako vam drago. 

Primitivizam je u svakom slučaju bio zagarantovan.

Predsjednik Milatović se nije bunio. Potvrđujući stare sumnje u potpuno odsustvo integriteta i autoriteta, uredno je prećutao „čarter“ provokaciju pod pokroviteljstvom srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. Uz to, Milatović je ostao bez komentara i kada je ovaj ispoljio najveće domete svog deluzivnog stanja, te ponovio priču o otcijepljenju Crne Gore. A i onu o „nasilnoj aneksiji“. 

O tome kako je lagano prećutao blokadu granice Crne Gore od strane Srbije, kao frustrirani odgovor srpskih vlasti na protjerivanje Vučićevih navodnih „aktivista“, vjerovatno će naći svoje mjesto u nekim muzejima kukavičluka ili blamaže, svejedno.

Zbog svoje ćutnje i snishodljivosti Milatović je lično pohvaljen od proruskog i prosrpskog predsjednika crnogorske Skupštine, Andrije Mandića. I to je prećutao, naravno. 

Razmjere blamaže su dostigle vrhunac nakon Milatovićeve tvrdnje da je „njegov tim“ mjesecima radio na organizaciji Samita u Tivtu. Bilo bi interesantno da to kaže u oči i stotinama putnika koji su se nalazili u avionima koji su kružili iznad crnogorskih aerodroma, bez dozvole za slijetanje. Ili vozačima u stotinama automobila koji su satima bili zaglavljeni u gužvama na putevima. 

Na kraju, bez ustručavanja je iskoristio i dobronamjernost Evrope, te optimizam gotovo svih evropskih zvaničnika koji su iznosili uvjerenja o pozitivnom razriješenju procesa crnogorskih integracija. I sve to pretvorio u enormni karijerni uspjeh i nadmoćno predsjednikovanje od kojeg se ledi krv u žilama. Uzgred je, a da sve ne prođe bez njegovog blamiranja, istakao samo posjetu francuskog predsjednika Makrona, inače odlazećeg evropskog političara, te tako bez pardona potcijenio njemačkog kancelara Merca, španskog premijera Sančeza, italijansku premijerku Đorđu Maloni… 

Zastrašujuće, definitivno.