MIT PROTIV DRŽAVE: Crna Gora nije na meti zato što je slaba, već zato što je opstala

Piše: Zoran M. Vukčević

Postoje države koje svoju snagu pokazuju onim što stvaraju. Svojim institucijama, znanjem, ekonomskim i demokratskim kapacitetima. I postoje politike koje vlastitu veličinu pokušavaju dokazati osporavajući druge.

U toj razlici nalazi se gotovo cijela priča o odnosu zvaničnog Beograda prema Crnoj Gori.

Godinama već svjedočimo istom obrascu. Gotovo da nema važnijeg političkog događaja u Crnoj Gori koji ne izazove nervozu, negodovanje ili otvorene napade iz političkih, medijskih i ideoloških krugova u Srbiji. Kao da sama činjenica postojanja Crne Gore kao samosvjesne države kod dijela političke elite izaziva nelagodu koju nije moguće sakriti.

Problem nije u tome što se dvije države oko nečega ne slažu. Neslaganja su prirodna među śuśjedima. Problem nastaje onda kada neslaganje preraste u opsesiju, a opsesija u političku doktrinu. Tada se više ne raspravlja o odlukama neke države, već se dovodi u pitanje njeno pravo da bude ono što jeste.

Posljednji događaji samo su još jednom pokazali da je riječ o kontinuitetu, a ne o incidentima. Na Dan državnosti Crne Gore emitovan je propagandni sadržaj čiji je osnovni smisao bio da ponizi i relativizuje crnogorsku državnost i identitet. Potom smo, tokom Samita Evropske unije u Tivtu, umjesto poruka regionalne saradnje i evropske budućnosti, gledali novu demonstraciju političke oholosti prema državi koju zvanični Beograd nikako da prihvati kao ravnopravnu.

Nije problem u tome što se države ne slažu. Problem nastaje kada se neslaganje pretvori u potrebu da se uspjeh śuśjeda doživi kao sopstveni poraz. Upravo se to moglo naslutiti tokom dana kada je Crna Gora bila domaćin važnog evropskog skupa, dok je dio političke i medijske scene u Srbiji bio više zaokupljen osporavanjem domaćina nego sadržajem samog događaja.

To nije pitanje jednog filma, jednog samita ili jednog političara.

To je pitanje jednog načina razmišljanja.

Crna Gora nije predmet osporavanja zbog onoga što radi danas. Ona je predmet osporavanja zbog onoga što simbolizuje. Njeno postojanje predstavlja dokaz da istorija nije uvijek slijedila planove onih koji su željeli da njome upravljaju.

Jer nijedna država nije izgubila identitet zato što su ga osporavali śuśjedi. Gubile su ga onda kada su ga se same odrekle. Crna Gora to nije učinila.

Upravo zato ona i danas predstavlja smetnju svim idejama koje su vjerovale da se narodi mogu prekrajati dekretima, propagandom ili političkim pritiscima.

Najveća tragedija Balkana nikada nije bila višak istorije. Balkan je stradao onda kada su političari pokušavali da mit pretvore u geografiju, a legendu u državni program.

Mitovi imaju svoje mjesto. Oni pripadaju književnosti, narodnom predanju i kolektivnom śećanju. Problem nastaje onda kada počnu da upravljaju politikom. Tada prestaju biti inspiracija i postaju opasnost.

Crna Gora nije prvi put suočena sa osporavanjem. Kroz različite epohe slušala je da nema pravo na svoje ime, svoju istoriju, svoj identitet ili svoju posebnost. Mijenjali su se režimi, ideologije i političke parole, ali je suština ostajala ista, osporiti pravo Crnoj Gori da bude ono što jeste.

Danas su mnogi od tih režima samo fusnote u istorijskim udžbenicima.

Crna Gora je ostala politička činjenica.

Zato nije najvažnije što govori Aleksandar Vučić. Mnogo je važnije zašto govori to što govori.

Iza svake politike krije se određena predstava svijeta. A predstava svijeta koja ne može prihvatiti Crnu Goru kao ravnopravnog političkog subjekta nije izraz samopouzdanja, već nesigurnosti.

Država koja vjeruje u sebe nema potrebu da svakodnevno mjeri tuđu istoriju, određuje identitet drugima ili svoje unutrašnje probleme rješava stvaranjem spoljašnjih neprijatelja.

Zato su posljednji nastupi i poruke iz Beograda bili značajni ne zbog Crne Gore, nego zbog Srbije. Pred evropskim partnerima pokazali su ono što se godinama pokušava sakriti iza pažljivo režiranih nastupa, medijske kontrole i političkog marketinga.

Pokazali su da problem nije region.

Problem je odnos prema regionu.

Svaki korak koji Crna Gora napravi prema snažnijim institucijama, evropskim integracijama ili učvršćivanju vlastite državnosti izaziva gotovo refleksnu reakciju. Nije slučajno što se takve kampanje pojačavaju upravo onda kada Crna Gora bilježi napredak.

Jer svaki njen uspjeh ruši po jednu ciglu narativa da ona ne može opstati bez političkog tutorstva sa strane.

Istorija je puna projekata koji su vjerovali da imaju pravo da uređuju sudbinu drugih. Gotovo svi završili su na isti način, ne zato što su njihovi protivnici bili jači, već zato što su njihove ambicije bile veće od mogućnosti.

Velikodržavne ideje rijetko propadaju zbog otpora malih naroda. Mnogo češće propadaju pod teretom vlastitih iluzija.

Onog trenutka kada politička ideja počne da vjeruje da su mitovi važniji od činjenica, njen poraz postaje pitanje vremena.

To nije samo balkanska lekcija.

To je lekcija istorije.

Imperije su nestajale. Ideologije su se urušavale. Politički projekti koji su djelovali nepobjedivo završavali su na stranicama istorijskih knjiga.

Ostajali su ljudi.

Ostajale su države.

I ostajalo je vrijeme kao najstroži sudija ljudskih zabluda.

Zašto je Crna Gora problem?

Odgovor je jednostavan.

Crna Gora nije problem zato što je slaba.

Naprotiv.

Ona je problem upravo zato što je opstala.

Jer ništa ne izaziva veću nelagodu kod velikodržavnih projekata od naroda koji je odbio da nestane u tuđim planovima.

Zato pitanje nikada nije bilo što Crna Gora radi.

Pitanje je bilo zašto Crna Gora i dalje postoji kao samosvjesna politička zajednica.

I zato svaka nova kampanja protiv nje završava isto:

Buka traje nekoliko dana.

Naslovi nekoliko sedmica.

Političke karijere nekoliko godina.

A Crna Gora ostaje.

Svaka generacija na Balkanu imala je svoje mitove. To nije problem. Problem nastaje kada političari počnu da vjeruju da su mitovi važniji od života, činjenica i iskustva.

Tada počinje sukob sa stvarnošću.

A stvarnost ima jednu osobinu koju nema nijedna propaganda.

Ona na kraju ostane.

Istorija je prepuna ljudi koji su vjerovali da mogu promijeniti tok rijeke tako što će vikati na vodu.

Rijeka bi ih saslušala.

I nastavila svojim tokom.

Tako je bilo i sa Crnom Gorom.

Osporavana, napadana, potcjenjivana i svojatana kroz vjekove, nastavila je da postoji uprkos svima koji su bili uvjereni da neće.

Zato će i ova kampanja proći.

Kao što su prošle mnoge prije nje.

Propaganda traje jedan mandat.

Mit nekoliko decenija.

Države koje imaju duboko istorijsko uporište traju vjekovima.

Crna Gora je bila.

Crna Gora jeste.

I Crna Gora će biti.