Ništageneral i državna sahrana

Piše: Nebojša Redžić

Otišao je presuđeni ratni zločinac. Čovjek osuđen za genocid, najveći zločin nakon Drugog svjetskog rata. Država se poklonila genocidu. Crkva mu držala opijelo. Suze prolile akademska, umjetnička i politička zajednica. Tribine imale minut ćutanja i poruku da će se vratiti na mjesto zločina. 

Skapao je u Hagu usran, osramoćen i bezvrijedan za čitav civilizovani svijet. Osim za Srbe. Oni ga doživljavaju kao heroja, on je postao simbol njihovog kolektivnog identiteta. Zlo je postalo opšteprihvaćeno. Nedostaje malo, samo nekoliko procenata ljudi koji su ostali zdravi i normalni u srpskoj, Vučićevoj ludnici, pa da neko ustvrdi da su Srbi „genocidan narod“. Ali, ako i nijesu genocidni – da su duboko oboljelo društvo, to više nije sporno. 

Srbi se kunu u Mladića ne zato što ne vjeruju u haške dokaze i presudu, nego naprotiv – zato što vjeruju da je uradio upravo to što mu je stavljeno na teret. I u tome se vide razlozi propasti srpskog društva. Vele, „branio je Srbe“. Od koga? Od osam hiljada nenaoružanih ljudi, civila, sa jednim jedinim grijehom što su nosili žig imena pa ih je ništaroba od ništagenerala svrstala u jednu jedinu riječ – „Turci“. Da, došlo je, reče, vrijeme da se nakon bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovim prostorima. „Turcima“ krivim taman onoliko koliko su bili krivi oni nesrećnici u Podgorici koji su doživjeli pogrom zbog loše kafanske tuče na Zabjelu. U kojoj uopšte nijesu učestvovali Turci, već Azerbejdžanci. A hajku na podgoričke „Turke“ predvodio je bezbjednosni sektor države, na čelu sa policijom i strankom koju neki zovu „domokrate“. Smijete li se zakleti da one horde zla sa Zabjela koji su na čelu sa psom jurili po gradu „Turke“, ne bi učinili isto što i Mladić, da im je moglo biti?! Da su imali za predsjednika nekog Miloševića?!

No, vratimo se ništageneralu. Možda bi u svoj toj pomami pri pominjanju njegovog imena bilo neke logike, da je Ratko Mladić na bojnom polju (nećemo sada o motivima i ciljevima tog agresorskog rata) izvojevao bar neku pobjedu. Da je onako, vojnički, porazio vojske protiv kojih je ratovao, da je pokazao vojničku hrabrost i čast. 

Ali, taj Ratko Mladić je pobjegao sa Bjelašnice i Igmana, pobjegao je iz Bihaćkog okruga, pobjegao iz Grahova i Glamoča, pa prebjegao iz Banjaluke u Srbiju, gdje je bježao još godinama dok ga usranog nijesu pronašli u nekoj srpskoj jazbini. Sramotno ratovanje, gubici, bijegovi sa bojnog polja – to su Mladićevi učinci na stratištima u Bosni i Hercegovini. Da bi sve začinio u Srebrenici gdje je pobio vezane i nenaoružane ljude. 

Jedan general zvao se Mitsuru Ushijima. Bio je komandant japanske 32. armije na Okinavi. Kada je postalo jasno da je bitka za Okinavu u junu 1945. godine izgubljena i da nemaju nikakve šanse protiv američkih snaga, Ushijima i njegov načelnik štaba, general Isamu Čo, izvršili su tradicionalni sepuku u pećini u kojoj se nalazio njihov bunker. Čovjek je imao samo taj, jedan vojni poraz i zbog toga izvršio samoubistvo, tako što je rasporio svoju utrobu. Koliko puta bi se samo Japanac ubio da je imao sramotne ratne rezultate kakve je imao Mladić?! 

Ali, mladi Srbi koji mu danas kliču i crtaju mu grafite, ne znaju za Mladićevu sramotu. Mada, bojim se da bi bilo isto i da znaju. Oni su, naprosto, talog civilizacije, društveno dno, mulj koji je isplivao nakon što su poplave devedesetih odnijele sve društvene vrijednosti u mutnu Maricu. Srbija, dio Crne Gore i entitet u BiH, danas su teško oboljela društva, koja prkose modernosti i novom vremenu. Oni su dovoljni sami sebi, oni odbijaju da se suoče sa prošlošću, oni su ubijeđeni da je pretvaranje zločina u mit vrijednost njihovog društva u kojem se nije desila denacifikacija nakon devedesetih. Zato je Mladić samo simptom njihovog teškog oboljenja. Jer, veličanje genocida nije genocid, ali je takvo društvo učinilo mogućim prihvatanje moralne ideje kakva je genocid. 

Nijesu Srbi krivi jer imaju kolektivnu krivicu za ratove devedesetih. Nijesu kolektivno odgovorni ni za Mladićeve zločine. Ali, svaki Srbin koji veliča genocid, etničko čišćenje i ubijanje civila nosi moralnu odgovornost za sopstveni stav. Najveća nevolja je što ih ima toliko. Cjela jedna zemlja sa rijetkim, veoma rijetkim izuzecima. I što bi svi, da im se pruži prilika, sve to opet. Ponovo. I agresiju i rat i zločine i genocid. I neće ih, naravno, izliječiti Evropska unija koja im očinski prijeti da će usporiti njihov prijem u članstvo. EU treba da preispita vlastiti odnos prema Srbiji svih ovih godina, dok ju je zajedno sa SAD mazila, gajila i tapšala po ramenu kao „najvažniju državu regiona“. Sada, kada su se uvjerili u ono na što ih mi neki upozoravamo decenijama, najradije bi oko Srbije napravili zid i zauvijek je izolovali. Jer, sa liječenjem su zakasnilili. Zlo je metastaziralo. 

A Crna Gora? Zaboga, pa nije za sve kriv Andrija Mandić. On je isti svih ovih godina, on nikada nije promijenio svoju politiku. Eto, samo je sa pozicije šefa parlamenta posljednjih mjeseci malo prilagodio retoriku aktuelnim trendovima. Problem Crne Gore su preletači i prevrtači, PES, SNP i Demokrate koji daju većinu, koji su četničke stranke evropske orijentacije. Treba li, Evropska unijo, da se pojavi neki pop Maca ili Šiljak, treba li da oživi bista Pavla Đurišića, pa da shvatite da se mnogo više zla krije u crnogorskim strankama vlasti, nego u vascijelog Srbiji? 

I nemojte misliti da ste sa Ratkom Mladićem, na državnoj sahrani u Beogradu, sa Vojskom Srbije, popovima i zastavom Mahmuda II sahranili zlo. Ono se samo multiplikovalo. A lijeka nema ni na vidiku.