SPC – na temeljima zla i revizionizma

Piše: Nebojša Redžić

Ima čitava decenija od kada sam tadašnjem predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću u studiju TVCG postavio pitanje – je li crkva Srbije (tzv. SPC) u Crnoj Gori eksteritorijalna i ima li status kakav imaju strane ambasade. Naravno, on je to tada negirao, ali su mnogo događaji koji su prethodnili mom pitanju, ili su nakon njega uslijedili, dali za pravo svima koji smatraju da je crkva Srbije „država u državi“ i da crnogorska vlast nema ama baš nikakve ingerencije nad mutnim radnjama ovdašnjih popova.

Takvo razmišljanje verifikovano je veleizdajničkim aktom potpisanim između Vlade Crne Gore i tzv. SPC, koga su neki nazvali „temeljnim ugovorom“ („t“ je namjerno malo), gdje se u članu 7 navodi da se u objektima i prostorima u vlasništvu Crkve „ne mogu preduzimati bezbjednosne mjere bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih vlasti“.

Ipak, mnogo prije nego je potpisan taj veleizdajnički akt u izvedbi ulcinjskog mrzitelja svega crnogorskog i švercera cigareta, faktička situacija bila je ista. Kada je grupa od nekoliko hiljada Crnogoraca 2007. godine pokušala da uđe u svoj, Cetinjski manastir (vođena logikom da je godinu ranije izvojevana nezavisnost, pa da će i vjerski objekti biti vraćeni Crnoj Gori), zaustavile su ih jake policijske snage, a tadašnji direktor policije Veselin Veljović objasnio je da je Manastir toga dana „bio pun kriminalaca“. Međutim, nikada nije odgovorio na pitanje zašto policija, kada je već znala da se radi o kriminalcima, nije sačekala pogodan trenutak i te kriminalce pohapsila. Umjesto toga, grubim postupanjem i iskazivanjem otvorene mržnje prema Crnogorcima, Veljovićeva policija pokazala je da se nakon referenduma, kada je u pitanju Crkva, baš ništa nije promijenilo na bolje. Na gore jeste.

Cetinjski manastir

Uporedo sa skrivanjem ratnih zločinaca i okorjelih kriminalaca, te dokazima sa Sky-a o kupovini oružja i optužbama da se u prostorijama mnogih crkava u Crnoj Gori kriju velike količine oružja, ni tužilaštvo, ni prethodna, a ni aktuelna vlast, nikada nijesu preduzeli bilo kakvu akciju kojom bi se provjerile takve tvrdnje.

Štoviše, kada je početkom septembra 2021. godine „ustoličen“ pop Joanikije, javnost Crne Gore i regiona, mogla se uvjeriti u otvorenu demonstraciju sile, oružja i aktivnosti ljudi iz podzemlja od kojih mnogi nose i policijske uniforme. Tužilaštvo na sve te sumnje ćuti i selektivno postupa jureći pripadnike samo jedne opcije na političkoj sceni Crne Gore, dok kriminalce iz vlasti koji su nesporno logistika Škaljarskom klanu, tetoši i ispunjava njihove želje kada je u pitanju progon ljudi iz suprotstavljenog klana.

Crkva Srbije, naprosto, suvereno vlada Crnom Gorom već 36 godina, a od 2020. godine bira vlast, imenuje vladu, izdaje naređenja, rehabilituje ratne zločince iz Drugog svjetskog rata i ratova 90-tih i otvoreno propagira nacističke, velikosrpske ideje, posebno one koje se odnose na uništenje crnogorskog nacionalnog identiteta i nestanak države Crne Gore. Sve uz blagoslov aktuelne vlasti koja joj je velikodušno, slijedeći kontinuitet nekih poteza ranije vlasti, prepisala cjelokupno kulturno i sakralno naslijeđe naših predaka.

SPC je inspirator zločina

Nije teško zaključiti da je osim Srpske akademije nauka, crkva Srbije vodeći inspirator zla i zločina na prostoru bivše Jugoslavije. Mogu se promijeniti vlasti, mogu se rotirati srpski lideri, ali Crkva ostaje podstrekač velikosrpskog nacionalizma i radikalnog šovinizma koji je, od ratova 90-tih na ovamo, najviše uperen protiv Crne Gore, Crnogoraca i svega crnogorskog. Njihovi sveštenici su apostoli zla i mržnje koji rasprodaju našu crkvenu imovinu i protivustavno se bave politikom.

“Svetac” SPC Pavle i njegovi “apostoli”

Crkva Srbije u imaginarnom svetosavlju nalazi temelje antievropske politike koju nameće Crnoj Gori kao obrazac duhovnog i političkog ponašanja, suprotstavljajući se Evropi i svim evropskim vrijednostima. Moja baba, rodom iz Krnje Jele kod Boana, za takve je imala običaj da kaže da su „mimo svijeta“.

Oslanjajući se na Srbiju i entitet RS, crkva Srbije ugrađuje pravoslavni fundamentalizam u svijest prostog naroda, gradeći od Crkve moćan politički subjekat koji se nameće kao zaštitnik srpskih interesa.

U takvoj situaciji, u skladu sa velikosrpskom, nacističkom ideologijom koju zastupa, crkva Srbije je svjesna da vlastite ideje kao što je revizija istorije može plasirati neukom i neprosvijećenom narodu od koga je načinila bolesno društvo kome nema pomoći. Njihov pokušaj da izbrišu granicu između pobjednika i poraženih u Drugom svjetskom ratu, afirmacija ideologije četništva i pokušaj da se ona vrati na javnu scenu samo je namjera da se ožive jednonacionalne, etnički čiste državne tvorevine za koje su se zalagali četnici.

Oni znaju da će i u tome imati uspjeha baš kao kada su ideološki pripremali ratove 90-tih i dok su tokom ratova učestvovali u nacionalističkoj propagandi podržavajući srpske oružane snage i ratne ciljeve režima Slobodana Miloševića.

Tako, kada pop crkve Srbije Joanikije četničkog komandanta Pavla Đurišića nazove „velikim junakom nepobjedivog karaktera“, shvatimo da je to samo jedan od primjera odnosa tzv. SPC i njenih predstavnika prema osuđenim ratnim zločincima iz bliže ili dalje prošlosti. Upravo zato, crkva Srbije istoriju posmatra kroz etnofiletističku (nacionalističku) prizmu u kojoj je srpska strana vječita žrtva.

Oni devedesete godine tumače kao „neminovni sukob“ različitih etničkih grupa i posežu za onim pokretima, ličnostima i sukobima koji su tom ratu prethodili. Ali, u svim varijantama, izbjegavaju da bilo što kažu o vlastitoj odgovornosti za rat.

Posrbljavanje Crnogoraca

Činjenicu da u Crnoj Gori veliki broj ljudi vjeruje crkvi Srbije (ignorišući svoju domicilnu crkvu), govori o podaničkoj svijesti posrbljenih Crnogoraca kojima je nesvjesno, sujevjerje ispred vjere i koji o istoriji Crne Gore i ulozi Crnogorske pravoslavne crkve u njoj, ne znaju gotovo ništa. Naravno, sada nije tema podatak da je više od polovine nekadašnjih učesnika litija razočarano dostignućima vlasti koju je Crkva dovela na veliku scenu i pružila joj mogućnost da upravlja državom.

Amfilohije Radović bio je glavni agent posrbljavanja u Crnoj Gori

Dugo bi se moglo govoriti, vraćajuće se u ne tako daleku prošlost, o protežiranju i favorizovanju tuđinske, tzv. SPC u Crnoj Gori, činjenici da je uz pomoć vlasti izgradila grandiozne hramove u Podgorici i Baru, a da će nove, takođe uz pomoć bivše vlasti, graditi na Žabljaku, u Budvi i ko zna gdje još. Tako je neuki puk doveden pred zid, pa su čak i oni koji imaju potrebu da se mole Bogu, prinuđeni da idu u tuđinsku crkvu u nedostatku svoje.

Srpski popovi dobili su priliku da neukom narodu plasiraju svoje ideje, nameću svoju ideologiju i usađuju im one vrijednosti koje sa tradicionalnom Crnom Gorom nemaju ama baš nikakve veze. Dugoročno, sve je to stvorilo uslove za tihu asimilaciju Crnogoraca koji su, odlazeći u srpske hramove, slušali revidiranu istoriju, poražene kako slave pobjede i zločince koji od sebe prave žrtvu. Crnogorci su lagano prestajali da budu to što jesu, a zaokupljeni egzistencijalnim problemima, lako su mijenjali „vjeru za večeru“, indoktrirani od popova koji su od njihove nevolje načinili vlastite imperije. Djeca, odgajana u tradicionalnim crnogorskim porodicama sa zelenaškom i partizanskom prošlošću, viđana su u srpskim hramovima gdje su im „bijeli magovi“ ili pripovjedači sujevjerja, na prevaru nametali „vjeru“ u nešto što sa pravoslavljem i hrišćanstvom nema nikakve veze. „Zamotaj ovo u maramicu i baci sa mosta u rijeku“, govorio bi pop Gojko, koji je svojom slatkorječivošću od naukih uzimao veliki novac, oslanjajući se jedino na „placebo“ efekat.

Kada im uz „lijek“ pop plasira neku od nacističkih, velikosrpskih teza o Srbima kao žrtvi, o zločincima koji su heroji ili o ideologijama koje će ipak zavladati Crnom Gorom, nesrećni ljudi su ih prihvatali kao svoje, glasajući za stranke za koje smatraju da takve ideje i ciljeve mogu realizovati.

Crkva Srbije je u Crnoj Gori inaugurisala inverziju vrijednosti i svako slovo tradicije i naslijeđa naših prađedova pokušala baciti na deponiju. U svemu, najveće zlo je činjenica da se jedna od dvije najveće crnogorske svetinje koje su gradili i branili preci nas, Crnogoraca, nalazi u srcu Cetinja prkoseći tako činjinici da je ovaj grad odolio mnogim carstvima i osvajačima, a da ga je bez borbe, okupirala banda kleronacionalista kojima koministička vlast nije htjela da prekine kontinuitet uzurpacije crnogorskih svetinja koja datira još od 1921. godine.

SPC je samo jedna podvrsta zla kome država na pragu Evropske unije, teško može naći lijeka

I zato, kada danas u Crnoj Gori neka fukara ili neznalica promoviše Ratka Mladića kao heroja, kada četničke zločine označava kao „antifašističku borbu“, a nacizam SANU i tzv. SPC promoviše kao tradicionalnu vrijednost, znajte da iza toga stoje prljave ruke popova crkve Srbije. Crna Gora je, baš kao i Srbija, teško bolesno društvo koje se neće oporaviti dok god uzroci zla ne budu eliminisani. A te uzroke nijesu smislile i promovisale ni političke partije, ni uticajni pojedinci. To je djelo jedne nazadne, anticivilizacijske organizacije koja sebe naziva crkvom, a zapravo je samo jedna podvrsta zla kome država na pragu Evropske unije, teško može naći lijeka.

I da ne zaboravimo: SPC je izgubila 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Liberation, Le Monde i Le Figaro zbog objavljivanja tekstova u kojima se optužuju za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u BiH. To je prvi i jedini slučaj u Evropi, a vjerovatno i u svijetu da je za jednu crkvenu instituciju službeno, u sudskom postupku praktično potvrđeno učešće u najtežim djelima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva.

Pametnome dosta.