NOVAX I SVESRPSKO LUDILO: Sportista kome je svaka pobjeda – osveta civilizaciji

U toj borbi koju lažima vode protiv civilizacije, Srbima ostaje sve manje ovozemaljskih argumenata. Zato Đokovića porede sa Isusom i vidaju mu rane junačke, zaboravljajući da su ga koliko juče pljuvali i psovali zato što je podržao antivučićeve demonstrante, zato što ne plaća porez Srbiji ili zato što ljetuje u Hrvatskoj

Piše: Nebojša Redžić

Od prvog dana kada se pojavio, bio sam potpuno ravnodušan prema činjenici da u svjetskom tenisu postoji novi šampion u liku Novaka Đokovića. Ne samo zato što je biti odrođeni Crnogorac, mnogo lošije nego uopšte ne biti Crnogorac. I ne samo zato što sam tada već bio i do danas ostao fan Rodžera Federera. Đoković mi nikada nije prirastao za srce zbog svega što sam u posljednjih 15 godina saznavao o njemu, posebno van terena. Neki primjeri samo su pojačavali moju ravnodušnost.

Primjer prvi:

“Bilo je užasno vidjeti avione koji vam iznad glave bombarduju bolnice i sve ostalo. Mnogi nevini ljudi su umrli. To je ožiljak koji ću nositi do kraja života”, govorio je Đoković.

“Na početku sam osjetio ono što je i većina našeg naroda – želio sam osvetu. Ko su oni da bombarduju nevine ljude?”, rekao je.

Djelić iz srceparajuće ispovijesti Novaka Đokovića o NATO bombardovanju 1999. godine, lišen je najvažnijeg detalja, a to je istina o uzrocima bombardovanja. Nastojanje međunarodne zajednice da spriječi pobješnjelo srpsko rukovodstvo u naumu da protjera ili pobije milione Albanaca na Kosovu, rezultiralo je intervencijom Alijanse, ali to nije našlo mjesta u Novakovim opservacijama i tvitovima.

Neko ko je imao 12 godina kada se NATO intervencija desila, zaista, teško da je mogao da dopre do suštine i potraži razloge za taj događaj. No, nije to učinio ni kada je sazrio kao osoba. Sagledao je samo jednu stranu i iz svega je izvukao zaključak – da želi da se osveti. Čitava njegova karijera, svi njegovi uspjesi na sportskom polju, zapravo su osveta civilizovanom svijetu “zato što su nas bombardovali”.

I to je dokaz njegove površnosti.

Primjer drugi:

Novak Đoković je za izgradnju crkve u Jasenovom Polju, u blizini Nikšića, donirao sumu od 35.000 eura. Jasenovo Polje je zavičajno mesto Đokovića, a novac je darivao Crkvi Srbije, svjesno zanemarujući činjenicu da su najbrojniji narod u Crnoj Gori – Crnogorci.

Поздрав и подршка за братски народ у Црној Гори ??❤? pic.twitter.com/LZsMARzakZ

— Novak Djokovic (@DjokerNole) March 6, 2020

Uoči popisa 2011. održanog u atmosferi povišenih tenzija i još jednog indentitetskog ataka na Crnu Goru iz zvaničnog Beograda, pridružio im se naručujući bilborde kojima je poslao jasnu poruku Crnogorcima – da je ispravno posrbiti se kako bi bio “ono što jesi”.

Novak nije propustio da podrži ni anticrnogorske litije.

Slično je bilo i nakon 30. avgusta 2020. godine kada su Đokovići čestitali pobjedu dotadašnjoj opoziciji u Crnoj Gori.

“Čestitam Crnoj Gori naših predaka koja je dokazala da umije i može i koja je odnijela pobjedu kada je bilo to najpotrebnije, poručio je u svoje i ime svog sina Srđan Đoković, Novakov otac.

U svom odnosu prema Crnoj Gori, Đoković je sagledavao samo jednu stranu zemlje svojih predaka. Podržao samo jedan narod u njoj. I opet postao rob površnosti. Pride, željan da vlastitim doprinosom učini da Crna Gora postane ono što nikada nije bila – svetosavski tamni vilajet.

Primjer treći:

“Molim se za sve ljude, pogotovo za one kojima je podrška i molitva najviše potrebna”, napisao je Novak. ”Da ozdrave i da svi zajedničkim snagama prebrodimo ovaj virus. Teška su i izazovna vremena”.

Za borbu protiv pandemije izdvojio je i značajna sredstva, pomogao Bergamu, nekim gradovima u Španiji, Srbiji. Dao je sve od sebe u molitvama koje je dijelio po društvenim mrežama, zaboravljajući da je najveći medicinski i civilizacijski iskorak u borbi protiv koronavirusa – vakcina.

I opet je sagledao samo jednu, svoju stranu problema. Neko ko je kao prvi na svijetu sposoban da utiče na javnost i usmjerava društvene tokove, afirmisao je antivakserski stav. Ponovo je ostao površan.

I opet dokazao da izvan tenisa – ne vrijedi gotovo ništa.

Tamo gdje je jedan i jedan – dva, Srbi traže teorije zavjere

Jeftini blef kojim je Novakov tim, kojem valjda novca na manjka da bi bio profesionalan, pokušao nasamariti Australijance, mogao bi proći negdje na Balkanu. Ne i na kontinentu i u državi u kojoj je vladavina zakona neprikosnoveni ideal. To je ono što na noge podignuti Srpski svet i gomila demonstranata na skupovima koji imaju sve odlike loše režiranog cirkusa – teško mogu da shvate.

Zapravo, to mu dođe kao osnove matematike. Tamo gdje su jedan i jedan – dva, Srbi uvijek traže globalne teorije zavjere. Na jednoj strani je taj okrutni, antisrpstvom zadojeni svijet, a na drugoj su oni, tako čisti, čedni i nevini. A teorije zavjere, kažu, postoje da bi se glupi ljudi osjetili vrijednima.

Čitava stvar vezana za Novakov problem sa državom Australijom, stala je u dvije Nadalove rečenice:

“Jedino što je jasno jeste da možeš da igraš Australijan open ako si vakcinisan. Po mom mišljenju, svijet je dovoljno patio da se pravila ne bi poštovala“.

Tu počinje i tu prestaje sva enigma o sagi koja već nekoliko dana o jadu zabavila planetu. Novak Đoković, kao i svaki živi stvor na svijetu koji dobro igra tenis, mogao je da bira: da se vakciniše i igra Australia open, ili da to odbije da učini i rizikuje sa strogim zakonima države Australije. Grđanin Monte Karla u kome, nalik Australiji ne nedostaje strogoće sa vladavinom zakona, odabrao je da rizikuje. Da poput bezgrešne Srbije prkosi civilizovnom svijetu, u ratu ili miru, svejedno.

Đokovićev tim je aplicirao za pogrešnu vizu, koja ne podržava medicinsko izuzeće za vakcinaciju. Viza je odbijena, jer su australijske vlasti imale rezervu prema validnosti dokaza, koji potvrđuju Novakovo izuzeće za vakcinaciju. Stvar je spasio sud države Viktorije, ali su rane ostale.

Đokovićevi advokati tvrdili su da je on izuzeće dobio na temelju dokumenta koji dokazuje da je 16. decembra bio zaražen koronom, odnosno da ju je prebolio i da zbog toga može ući u Australiju. No, Đoković je 17. decembra snimljen u društvu mnoštva djece kojoj je dijelio pehare, na fotografijama se vidi da ne drži distancu i ne nosi masku, a prema tvrdnjama advokata dan ranije doznao je da je zaražen. Francuski L’Equipe zatim je objavio fotografiju Đokovića u svojoj redakciji u kojoj je Srbin bio 18. decembra na snimanju jednog editorijala, a tom prilikom nikome nije rekao da je pozitivan. A sve vrijeme – priznao je to na suđenju – znao je da je da ima koronu.

Opet se sve svelo na srpsku laž. Drsku, providnu laž kojom su ponovo namjerili prkositi svijetu. Ta uloga žrtve gdje sami protiv svih redovno zbrajaju poraze, kao da se usadila u srpski genetski kod. Kao da uživaju u situaciji da sve svoje neuspjehe i poniženja, pravdaju time da njih neko ne voli samo zato što su Srbi. I zato, valjda, slave svoje poraze. Još od Kosova.

Biti mimo svijeta je sveti ideal srpstva

Srpski mediji, koji u pohmanitalom patriotskom zanosu prate Đokovićevu “golgotu”, citiraju ovih dana svakoga, od Noletovog oca koji je u problematičnom psihičkom stanju, do oca nacije Dobrice Ćosića koji više nije među živima. U sve je uključeno i Srđanovo poređenje Novaka sa Isusom i Dobričino predskazanje da će Nole jednom biti šef države!

“Srbima, koji su kao narod često u raskoraku sa svojim mogućnostima, Novakove pobede su melem na otvorenu ranu! Tako mlad, a već zreo! Jednog dana mogao bi da vodi državu”, klicao je Dobrica, autor ideje o “humanom preseljenju naroda” koja je bila uvod u krvavi raspad bivše Jugoslavije.

Dobrica Ćosić je i autor svojevrsnog priznanja da je “laž – srpski državni interes”. Nema razloga da situaciju u Melburnu, gdje su Srbima za Novakov imigracioni pritvor krivi svi – od kengura do tamo nekog Skota – tumačimo drugačije od onoga što je dijagnosticirao Dobrica.

U toj borbi koju lažima vode protiv civilizacije, Srbima ostaje sve manje ovozemaljskih argumenata. Zato Đokovića porede sa Isusom i vidaju mu rane junačke, zaboravljajući da su ga koliko juče pljuvali i psovali zato što je podržao antivučićeve demonstrante, zato što ne plaća porez Srbiji ili zato što ljetuje u Hrvatskoj.

Ipak, Novakove pobjede zaista su Srbima, kako Dobrica reče, melem na otvorenu ranu. Novak je srpski odgovor na bjelosvjetsku zavjeru protiv srpstva. On daje smisao njihovim promašenim životima, jer kad on pobjeđuje, oni zaboravljaju da žive sa praznim frižiderima i bez zaposlenja. Novak je satisfakcija za sve srpske poraze u ratu i miru.

To je razlog što odluku federalnog suda države Viktorije srpski mediji slave kao njegovu “pobjedu nad sistemom”. Ta pobjeda, trebalo bi da bude metafora za srpsku pobjedu nad svjetskim poretkom. Kao dokaz da je biti “mimo svijeta” nešto što je prihvatljiv oblik ponašanja.

Zato on mora deseti put pobijediti u Australiji. Da bi Žikino kolce moglo da se ponovo razveze po Melburnu, dok ga vode opskurni likovi sa šubarama i kokardama na glavi. Potomci onih koji su iz Srbije utekli kada je Broz porazio njihovu plemenitu ravnogorsku ideju. I koji nemaju namjeru da se vrate u Srbiju sada, kada je ta ideja rehabilitovana zajedno sa čiča Dražom, već im je draže da taj virus slobodno šire po zemlji kengura u kojoj 400 australijskih dolara možeš zaraditi ako jedan radni dan kosiš travu ispred bloka zgrada u urbanoj gradskoj zoni.

Njihovi mediji još dugo će pisati o Novakovim patnjama u trošnom prihvatilištu za migrante, hotelu Park Royal, ne bi li od Novaka načinili mučenika koji se zbog svega mora nastaviti svetiti. I zbog toga ponovo i ponovo pobjeđivati. Do prvog narednog poraza van teniskog terena koji će, opet, ”svi Srbi sveta” proslaviti kao svoju pobjedu.