OZAKONJENA OTIMAČINA: Neko mora reći – dosta!

Gluvo doba noći. Svak spava.

Samo 40 hajduka, odbjeglih i od prava i od pravde, daleko od Ustava i svih zakona, u policijski sat, otimaju od Crne Gore 54 kvadratna kilometra zemljišta, 650 crkvenih objekata i manastira, prinoseći ih na oltar tuđinu. Beogradska Patrijaršija, postala je vlasnik dijela crnogorske teritorije, ozakonjena je pljačka, veleizdaja je prikazana kao čin pomirenja.

Dvadeseta godina jednog vijeka ponovo je postala fatalna za Crnogorsku pravoslavnu crkvu. U onom prošlom, ukazom regenta Aleksandra Karađorđevića, unuka kralja Nikole, Crnogorska pravoslavna crkva je ukinuta, izbrisana iz kralj Nikolinog Ustava, utopljena u tuđinsku.

Stotinu godina kasnije, žena sa video bima i 40 razbojnika, u kišnoj podgoričkoj noći i uz policijske straže, ozakonili su otimanje crnogorske terirtorije i stavljanje van zakona istorijske, viševjekovne Crnogorske pravoslavne crkve.

Gluvo doba noći, svak spava.

Neće nakon ove Njegoševe nastati novi Gorski vijenac. Naprotiv. Skupina ljudi koji nikada nijesu osjetili bilo Crne Gore, oni koji su pristali da kleče pred nalogodavcima iz tuđe države ubijeđeni u ispravnost vlastitog podaništva, sa sto puta ponovljenom laži kao istinom, počinili su veleizdaju. Ispisali su sramotni vijenac posrnuća svega što je zapisano u crnogorskoj tradiciji i biću. Jer luksuz da poklanja crnogorsku teritoriju, u njenoj istoriji sebi nije dozvolio niko.

Uzalud će sve to u narednim danima zaogrtati formom, u prazno će ići njihove riječi o tome da je njihova otimačina počinjena u ime vladavine prava.

Njihovo shvatanje pomirenja je samo ono u kome svi postajemo kao oni.  Njihovo poimanje pravde je gola bespravna sila. Njihova pljačka zaklonjena je iza volje beskrajnih kolona polusvijeta koji je na anticivilizacijskim pirovima pod radnim nazivom litije, skoro godinu blokirao mostove i ulice crnogorskih gradova. I činio da Crna Gora postne evropski Iran, mrak vjerskog fundamentalizama, iz koga su proistekli gotovo svi protagonisti nove vlasti.

U njihovim glavama nema mjesta za Crnogorce. Za Crnogorsku pravoslavnu crkvu neće ni da čuju. U njihovoj anticrnogorskoj nesvijesti nema ni Crne Gore. Jer njih i Crnogorci i njihova crkva i država Crna Gora samo podsjećaju da su grešni, da su prevrnuli vagan koja ih je napojio.

Nova vlast, oličena u skupini kleronacionalista, za nepun mjesec izbrisala je stubove na kojima počiva Crna Gora – njen građanski, sekularni i antifašistički karakter. Nesvjesni svojih nedjela, oni će nastaviti da brišu sve ono što ima crnogorski predznak, sve dok ne udare u zid vlastite anticrnogorske pohlepe.

Milovan Đilas je pisao o odnosu klatna i sata: «Koliko se Srbija primiče, toliko se Crna Gora odmiče od nje i obratno». Ovoga puta, Srbija ili oni koji to rade u njeno ime, ne samo da se primakla, nego svojim imperijalnim nagonom, počinje da davi ono što je ostalo od Crne Gore.

Crnogorski odgovor na to kroz istoriju garašaninovske, asimilatorske logike njenih neprijatelja se znao: od krika Božićnih ustanika i slave Rovačke republike, preko bitke na Neretvi i osmjeha Ljuba Ćupića, do energije cetinjske i crnogorske mladosti koja se izvinila Dubrovniku za tuđu sramotu i veličine 21. maja 2006.

Ovoga puta, dara je prevršila mjeru. Neko mora reći: dosta!