NEBOJŠA REDŽIĆ: Otvoreno pismo patrijarhu SPC Porfiriju Periću

Gospodine Prvoslave,

Oslovljavam Vas ovako, jer se jedan od dva razloga zbog kojih Vam pišem tiče upravo onog dijela naših života dok ste bivstvovali sa svjetovnim imenom Prvoslav. Zvali su Vas Prle, bili ste krepak momak sa brčićima dok ste stasavali u svom Čurugu.

Znate, gospodine, u Čurugu je rođena moja majka. Učili ste istu osnovnu školu – “Đura Jakšić”. Živjela je tamo do svoje 20.godine, dok se nije udala za Crnogorca, mog oca, koji je diplomirao agronomiju u Novom Sadu, a praksu obavljao u Čurugu. Tu su se upoznali, zavoljeli, otišli u Crnu Goru, dobili mog brata i mene…

Čurug je najveće selo u Vojvodini. U njemu sam 70-tih provodio divne dane djetinjstva. Svaki avgust, svake godine. Kada bismo stigli u ulicu Rade Maletina 67, tri ulice lijevo i četiri desno šaputale bi: stigli Crnogorci! Pozdravljali bi nas učtivo, iskreno i s poštovanjem. Bješe to vrijeme bratstva i jedinstva kada se nismo dijelili kao što to činimo danas.

Istina, znalo se: u Čurugu su živjeli mještani, vojvođanski Srbi, ali i Bosanci. Vrlo dobro se znalo ko je Bosanac, jer je mnogo njih, baš kao i Vaša familija, nakon Drugog svjetskog rata doselilo u Vojvodinu. Bosanci bjehu malo bučniji, plahoviti, sirovi…sušta suprotnost “lalama”, mirnim i tihim, vrijednim ljudima koji osim neugasive potrebe da ogovaraju komšiluk, nikome na svijetu nisu željeli zlo.

Prvoslav Prle Perić, kao mladić 70-tih godina – desno

Ne znam jeste li, gospodine Periću, kao čuruški mladić naslijedili bosansku plahovitost, ili stekli čurušku mirnoću, ali znam da je bilo lijepo živjeti u ušoranim ulicama sa mnogo prašine koja bi se dizala za rasnim konjima koji su vukli kola sa vrijednim domaćinima.

Možda smo se negdje slučajno tada sreli. Iako ste nekoliko godini stariji, u ušima mi je ostalo to “Prle”. Poznavao sam mnogo čuruške omladine. Možda smo se sreli u diskoteci, na plažama mrtve Tise, nekom kafiću ili u parkovima blizu Hrama Vaznesenja Gospodnjeg, iz 1862. godine, sa zvonom teškim pet tona, gdje bi se družili sa prelijepim Čuružankama. Znam da je tu negdje i Vaša kuća.

Kuća Perića u Čurugu

Bješe to vrijeme kada nije bilo mržnje i zlobe. Istina, Čuružani su sa dosta jeda govorili samo o Mađarima koji su im pričinili brojna zla tokom Drugog svjetskog rata. Ali, Crnogorce niko nije mrzio. O, ne. Znam to iz ličnog iskustva.

Gospodine Porfirije,

Vi ste danas patrijarh SPC. Ja novinar u Podgorici. U Čurug više ne dolazim, jer mi obaveze ne dozvoljavaju. Nema tamo više moje babe Ljubice, nema više moj ujaka Dragomira, moje sestre od ujaka Nataše. Nisu živi. U januaru ove godine je umrla i moja majka. Simbolično, kada je u februaru umro i Đorđe Balašević, negdje sam zapisao da je ove godine umrla sva moja Vojvodina.

Vi ste, gospodine, stasali u toj ravnici. Tamo gdje se zaputiš ravno i već poslije desetak koraka kao da hodaš po nebesima. U zemlji bez odjeka, gdje ništa ne vraća dozive, jer ih popiju daljine.

Ja u Crnoj Gori gdje brda i planine često omeđe ljudsku dušu. Gdje je sve kameno, visoko i daleko. I gdje je priroda, baš kao i ljudi, pomalo divlja, plahovita, glasna. Ovdje gdje je zabranjeno sanjati i ploviti plavetnilom. Gdje je sve toliko stvarno, toliko divlje i neobuzdano, da se od borbe protiv surovosti, nema vremena za imaginaciju.

I ovo je drugi, važniji razlog zašto Vam pišem.

Siguran sam da znate gdje Vas obaveze vode prvih dana septembra. Treba da dođete u Podgoricu, pa potom odete na Cetinje i tamo ustoličite Joanikija Mićovića za novog mitropolita SPC u Crnoj Gori. Istog onog Mićovića koga ste za mitropolita izabrali u Beogradu, nesvojstveno crnogorskoj istoriji i regulama. Da ga uvedete u naš sveti Cetinjski manastir.

Ne činite to! Ovdje, u mojoj Crnoj Gori, žive ljudi za koje, čak i u Vašoj vojvođanskoj ravnici, imaju predodžbu da su violentni, svadljivi i netolerantni. Vaš dolazak i Vaša namjera da nam postavite tuđinskog popa za glavnog stolovatelja Cetinjskog manastira, nije dobra ideja. Crnogorci Vam to ne bi oprostili. Ma, šta oprostili, oni Vam to ne bi ni dozvolili. I neće dozvoliti. Jer, mnogi su tuđini kidisali na ovaj krš i svaki put bi ovdje slomili zube. Znate li onu Njegoševu o Bonapartama, Nemanjama i Muratima?!

Patrijarh SPC Porfirije Perić

Zaista, koliko Vi zapravo znate o crnogorskoj istoriji? Jeste li Njegoša čitali na preskoke i uzimali samo ono što Vam odgovara, ili ste razumjeli njegove univerzalne poruke? Razumijete li današnju Crnu Goru?

Ovdje, gospodine Periću, na dvije strane, postoji mnogo snažnih, svadljivih, žestokih momaka koje bi Vaš dolazak mogao ustremiti jedne na druge. Ako išta znate o Crnoj Gori, shvatate šta bi to moglo da znači. Želite li krv, smrt, razdor među dva bliska naroda? Da li zaista želite da bezumni čin ustoličenja nekog tamo popa, probudi 90-te u nama?

Odustanite od Cetinja, gospodine Periću. Nije to dobra ideja. Ustoličite ga u Podgorici, Baru, negdje na sjeveru…Bilo gdje, samo ne na Cetinju. Samo nam je ono ostalo nalik onoj Crnoj Gori od iskona.

Jer, ako Vam Cetinje to dozvoli, ako padne Cetinje, pala je i Crna Gora. Znam da bi to bilo ostvarenje misije “srpskog sveta”, pretpostavljam da je to u opisu i Vašeg radnog mjesta, ali… vjerujte mi da to nije vrednije od ljudskih života.

Gospodine Porfirije,

Cetinje neće ustuknuti. Ni ja s njim. Biću tamo, spreman da branim njegovu čast. Jer, koliko god se Vi sada trudili da prezentujete srpsko shvatanje istorije, obojica znamo da je Vaša SPC ustanovljena ovdje tek 1922.godine. Vjekovi prije toga pripadaju nama, Crnogorcima. Našoj crkvi. I našoj slobodi.

Apelujem na Vas i Vašu razboritost. Na onu ravnicu u Vama. Na onu blagordonost Čuruga i tišinu Vojvodine. Učinite da se odustane od bezumnog čina ustoličenja na Cetinju. Vaša uloga, tu može biti presudna.

I znajte da Vas za ovo neću moliti. Pozivam Vas da razmislite i razumijete. Mi imamo dovoljno takta da najprije ponudimo varijantu dobru za obje strane. Shvatite to kao našu pjesmu koju Vam nudimo da je zajedno, bratski zapjevamo. Nemojte da ne čujete našu pjesmu. Jer, znate već kako prolaze oni koji je ne čuju…