ŠTO DONOSI ZAKON O LUSTRACIJI:  Drugo ime za revanšizam

Sjećate li se Sporazuma koji su, samo nekoliko dana nakon izborne pobjede, potpisali trojica lidera koalicija koje čine novu većinu? U njemu je pisalo da neće biti revanšizma. Ali će biti zakona o porijeklu imovine i lustraciji. Biće, dodaju ovih dana iz URA-e i konsolidacije finansija, borbe protiv pandemije…

Čak je i pomisao na preispitivanje porijekla imovine, mnogima koji su blizu ili na vlasti zvučala isuviše zlokobno, da se pomen lustracije tu čini kao suvišna upotreba prijetnji. A upravo se u njoj nazire eufemizam za revanšizam.

Prijeti li to sada DPS-u osveta za vlastito uporno odbijanje da prihvati predloženi zakon o lustraciji u parlamentu i da se pozabavi onim strukturama u opoziciji koje su proistekle iz ratne politike? A u tom bijegu – znamo svi – krio se i strah od preispitivanja vlastitih grijehova prošlosti kojih je bilo i previše.

Nepisana balkanska logika kaže da – ne lustrirate vi njih, oni će lustrirati vas. Tako će sada učinke DPS-a na polju ljudskih prava ili nasilja, preispitivati oni koji su politički potomci ratova i politike krvi i tla.

Jer, ovdje, na Balkanu, lustracija se lako može pretvoriti u osvetoljubivost ili revanšizam, a ako se to desi kod nas, biće jasno da je u pitanju obesmišljavanje jedne ideje koja samo na prvo slušanje zvuči dobro.

Što je zapravo lustracija?

Profesor Ratko Božović još je u prvim godinama nakon crnogorskog referenduma tvrdio da se sa lustracijom već zakasnilo. On je precizirao ko bi sve došao pod udar ove mjere kada bi bilo političke volje da se ona sprovede:

«Svi oni koji su ugrožavali ljudska prava, koji su proizvodili nasilje, koji su proizvodili kriminal, strah, strahovladu, svi koji su uspostavljali ratnu opciju i vršili brutalnu militarizaciju društva – svi oni su morali biti pod lustracijom …da se zna: ko je bio u znaku vrline, a ko je osporavao tu vrlinu, a sada nam drži lekcije”.

Radi se, dakle, o zakonom i drugim propisima generisanoj praksi odstranjivanja politički neprihvatljivih osoba iz javnog života, odnosno organa uprave, a zbiva se nakon radikalne promjene društveno-ekonomskog uređenja izazvanog revolucijom ili vojnom okupacijom od strane druge države.

Sociolog Zagorka Golubović smatra da je građanima moralo da bude objašnjeno šta tačno znači lustracija:

„To nije vješanje, to nije strijeljanje, to nije nikakva smrtonosna akcija –  to je jednostavno pravo civilizovane zemlje na to da onaj koji je učestvovao u nečasnim akcijama u prethodnim vladama, nema pravo da se bavi politikom, bar pet godina, niti da bude na određenim značajnim mjestima“.

Naravno, veoma je bitno sa kojih pozicija nastupa i na kojim vrijednostima je zasnovana logika onoga ko lustraciju sprovodi. Deklarativno, dok je bio na vlasti, DPS je baštinio antifašizam, građanski karakter društva, sekularizam… Desi li se da nova većina krene u proces lustracije, sasvim je jasno de će to činiti sa nekih drugih pozicija, prevashodno nacionalističkih i klerikalnih. Ili još prostije: svi oni koji su se suprotstavljali logici onoga što se danas označava kao “srpski svet”, mogli bi doći pod udar njihovih “lustratora”.

Tehnički, timovi za sprovođenje lustracije, targetirali bi određene grupe ljudi ili pojedince, kojima bi pripisali kršenje ljudskih prava ili neki grijeh proistekao iz kriminala, nasilja ili otuđenja državne imovine – zbog čega bi proklamovali njihovu nepodobnost za obavljanje državnih poslova i za takve, zahtijevali eliminaciju iz javnog života.

Što nas čeka?

U medijima smo već mogli pročitati da samoproklamovani savjetnici nove vlasti već pozivaju da proces lustracije u Crnoj Gori počne magičnom formulom koja se zove – diskontinuitet.

Načiniti diskontinuitet – centralno je važna stvar za nove vlasti, poručuju im iz Beograda, jer će, tvrde, Milo Đukanović za četiri godine lustrirati njih, ako to oni u startu ne učine sa njim i njegovim sljedbenicima.

To bi, u interpretaciji tek formirane vlasti i njihovih beogradskih mentora, moglo da znači preispitivanje svega što je Đukanovićeva vlast činila u proteklih par decenija. Tačnije, upravo ono što je možda i najbolja zaostavština Đukanovićeve politike – evroatlantske integracije, članstvo u NATO, put ka EU, saradnja sa susjedima koja je Crnu Goru učinila faktorom stabilnosti u regionu…sve bi to došlo pod udar onih koji bi pod plaštom lustracije, pokušali da Crnu Goru odvedu u nekom drugačijem smjeru.

Ukratko: isti oni koji su bili akteri nekažnjenog nasilja li su ga podržavali, sada će biti u poziciji da sude onima koji nijesu željeli suditi njima. Recimo, jedan Miodrag Daka Davidović, nekadašnji ministar u ratnoj vladi Republike Srpske, tako će moći da lustrira Srđu Darmanovića, jer mu se ne dopada što je od 1990. bio za ideju nezavisne Crne Gore. Ili, recimo, Mila Đukanovića zbog deportacije bosanskih muslimana svom bišem premijeru Radovanu Karadžiću! A Perica Đaković i Emilo Labudović moći će da donesu moralnu osudu protiv, recimo, nekadašnjih novinara «Monitora».

I to samo zato što nije bilo zakona po kojem su ovi mogli lustrirati njih.

Oni koji tvrde da se time otvara ogroman prostor za zloupotrebe, ucjene i lov na vještice, najbliži su istini.