NAKON PADA OSTROŠKE VLADE Što nam učinješe moj Đedooo!

Piše: Balša Knežević

Velikosrpska, klerofašistička omča diletantizma koju su oko vrata Crne Gore namakli svetosavska sekta, inostrani politički i bezbjednosno-obavještajni centri, uz pomoć domaćih kolaboracionista konačno je prekinuta juče kada je Skupština Crne Gore poslala vladu Zdravka Krivokapića na smetlište istorije.

Može se pretpostaviti da se jutro nakon zasjedanja Skupštine Zdravko K. probudio sa razarajućim ukusom gorčine u ustima koji se javlja kod čovjeka nakon višednevnog teškog pijančenja i miješanja raznih vrsta domaće brlje, što je njemu i te kako poznat osjećaj.

Rukoljubivi Podoljub, bocougodni bivši premijer iza koga se oteglo čitavo crijevo nadimaka i njegovi nesposobni ”apostoli”, juče nijesu smogli snage ni da dođu na plenarno zasjedanje i kao ljudi se suoče sa svojom političkom propašću. Umjesto toga, odlučili su da obave još jednu podmuklu svinjariju i čineći klasično krivično djelo zloupotrebe položaja, usvojili su odluku o kriterijumima za utvrđivanje osnova za sticanje crnogorskog državljanstva. Ukratko – ništavni fukarluk koji će obilježiti kraj mandata ortodoksnog, podmuklog prevaranta i njegove teokratske klike diletanata.

Na Belvederu krenuo pad vjersko-esktremističke vlade

Ovaj podmukli postupak najbolji je pokazatelj zašto je dobro što je konačno propao političko-kleriklani eksperiment koji je iz Ostroga lansirao Krivokapićev duhovni i politički otac Amfilohije Radović uz pomoć bezbjednosno-obavještajnih centara i političkih konspirativnih udruženja stranih dražva.

”Ušao sam u politiku zbog Zakona o slobodi vjeroispovjesti i tako ispunio svoj jedini politički cilj… jer sam to obećao najvećem sinu ovog naroda Amfilohiju”, priznao je Krivokapić prilikom obraćanja javnosti u četvrtak što je ustvari bila suština njegovog političkog djelovanja i ko je stojao iza njegovog naimenovanja.

Stoga i ne čudi što je Krivokapić samo dan prije pada vlade u patetičnom javnom obraćanju sa  teškom ogorčenošću u glasu, govorio o Belvederu i 5. septembru, kada je nakon bijednog policijsko-desantnog ustoličenja nedostojnog popa Jovana Mićovića i krenuo pad izvršne vlasti.

Tada se vidjelo da Krivokapić i njegova vlada ne služe Crnoj Gori i njenim građanima, već političkim funkcionerima u mantijama, nosiocima velikosrpske hegemonije koji djeluju pod okriljem zlokobne svetosavske sekte (SS) poznate pod akronimom SPC.

Pad ostroške vlade, čija je osnova bio upravo vjerski ekstremizam, a cilj desekularizacija društva i vraćanje u mrak teokratije, će dugoročno biti i poraz SPC, čiji će uticaj vremenom da blijedi dok i ta subverzivna organizacija ne bude rashodovana na smetlište istorije beščašća kao njihov politički eksponent bocougodni Zdravinjo.

Jer poraz vlade je i poraz sna Amfilohija Radovića da preko nejakog Zdravka ujedini svjetovnu i duhovnu vlast. Bez obzira na sve SPC je trenutno ipak izašla kao najveći pobjednik nakon godinu i četiri mejseca rada Krivokapićeve vlade jer je još u noći između 28. na 29. decembra 2020. godine bivša vlast za potrebe ove političke sekte ozakonila pljačku crnogorske imovine.

Međutim, da je Risto Radović među Crnogorcima poznat kao Sotona, preživio koronu, pitanje je da li bi vlada nejakog Zdravka juče pala u Skupštini ili bi bio nastavljen proces teokratizacije Crne Gore i nepovratnog stavljanja SPC u ravan gdje bi bila nadređena državi i njenom Ustavu i zakonima (što nam nažalost još uvijek prijeti ukoliko se potpiše temeljni ugovor).

Razultati za (ne)zaborav

Kada je riječ o rezultatima, odnosno nepočinstvima bivše teokratsko-izdajničke vlade tu nema mnogo što da se kaže, a da već stotine puta nije ponovljeno. Dovoljno je da bilo ko ode u prodavnicu ili na benzinsku pumpu pa će mu se ”benefiti” ekonomske politike ”eksperata” iz bivše vlasti sami ukazati kao što su se bivšem premijeru svojevremeno ukazivale vizije o pomjeranju planina.

Ako program ”Evropa sad” hroničnog kockara sa viškom tesotosterona Milojka Spajića i njegovog mlohavog saborca u upropaštavanju crnogorske ekonomije Jakova Milatovića budu zaživjeli, razmjere ”benefita” koje će građani Crne Gore osjetiti ne možemo ni da naslutimo.

Što uostalom očekivati od vlade koja se i prije nego je zvanično stupila u rad zadužila skoro milijardu eura (sa kamatama) pod veoma sumnjivim okolnostima, zatim ugasila više državnih kompanija i sprovela brutalni revanšizam žigošući svakoga ko nije imao potvrdu da je učestvovao u đedovim političkim orgijanjima, iz milošte nazvanim – litije… I dok je ekonomija posrtala ministarka smrti Jelena Borovinić Bojović, koja je nesavjesnim liječenjem i doprinijela da vlada ostane bez nezvaničnog premijera Radovića, je obavljala odličan posao u brojanju stotina, pa i hiljada mrtvih od korone. U podsticanju širenja pandemije korone svesrdno joj je pomagao i nevakcinisani premijer, koji je bio predvodnik antivakserskog kulta lizanja kašika u crkvama.

Mali Đokića Radulović ukopavao je crnogorsku diplomatiju dok i sam nije osjetio kako mu palica skandala puca po konvertitskim rebrima, a potpredsjednik Abazović koji je i srušio Vladu, svoju borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije sveo je na bijedno kur*enje i liječenje frustracija po tviteru.

Bivša vlada će između ostalog ostati upamćena što je među ministrima imala (zvanično jednog) negatora genocida Vladimira Leposavića i neuračunljivu Vesnu Bratić. Ministarka porijeklom iz Bileće je u toku kratkog mandata, kad nije sprovodila neočetniku čistku u školama, uspjela da ”radi na sebi” i od zapuštene i neugledne samoproklamovane žene-četnika, postane botoksirana starleta u pokušaju.

Ostali ”apostoli” manje-više nijesu ni vrijedni pomena, osim Olivere Injac koja se svim silama trudila da svojim djelovanjem potpuno uruši sistem odbrane u Crnoj Gori i udalji nas od NATO standarda, što bi u bliskoj budućnosti trebalo da bude predmet istrage nekog novog, nezavisnog i sposobnog tužilaštva.

Zdravinjo Boca zvijezda nesposobnosti

Zvijezda teokratske melodrame ipak je bio Zdravinjo Krivokapić koji je svojom nesposobnošću, neznanjem, pijanim ispadima, ispoljavanjem vjerskog ekstremizma ljubljenjem popovskih ruku i podova, propisno brukao državu čiji je premijer bio, srozavajući je na nivo teokratskog, srednjevjekovnog plemena.

Za njim nijesu zaostajala ni njegova đeca koja su bila umješana u više skandala nego, kako je to primijetio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević, svojevremeno porodica Jeljcin.

”Zovite Sergeja”, ”Jeste li vi normalni, ja sam Jelena Krivokapić!”, vila u Rogamima, afere Holos i Altmed vezano za apoteke i distribuciju ljekova… samo su neke od (ne)slavnih momenata ”Jeljcina iz Crne Gore” koji će polako morati da se odovikavaju od policijske pratnje, bahaćenja službenim automobilima i mnogih benefita na koje su se brzo navikli.

Ipak, koliko god štete je ova vlada učinila Crnoj Gori, i koliko god bude trebalo vremena da se sanira katastrofa koja ostaje za ”ekspertima” i njihovim nalogodavcima, postalo je jasno da Crna Gora ima čvrsto patriotsko tkivo koje je spremno da je odbrani od podmuklih napada i guranja u pakao srpsko-ruske, svetosavske teokratije.

Političkom pokojniku Zdravinju Bocougodnom sada ostaje da se prošeta do Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, da sjedne na debelu mermernu ploču gdje je ukopan njegov političko-duhovni otac, otvori bocu domaće brlje, otpije jedan dobar gutljaj i onako iz srca zaleleče:

Što nam učinješe moj Đedooo!