Connect with us

Tema

Velikosrpska mržnja kao smisao života

Published

on

Piše: Milenko A. Perović (aktuelno.me)

Crna Gora će se dugo oporavljati od destruktivne politike dosadašnje klerofašističke vlasti.

Mnogo teže i duže će se oporavljati od dijabolične mržnje prema svemu crnogorskom koju su beogradski i domaći velikosrbi – posebno, oni iz Crkve Srbije – stropoštali na Crnu Goru.

Nikad ta stara mržnja nije ni prestajala. Velikosrbi su uvijek mrzjeli Crnogorce, taman kao da ih je napućivala ona biblijska: Punom mrzošću mrzim na njih; neprijatelji su mi (Ps. 139,22). Pojavne oblike ona je mijenjala, ali snagu nije gubila. Povijesnu kulminaciju dostigla je od kada su ideolozi velikosrpstva ośetili da bi konačno i neopozivo mogli Crnu Goru utopiti u najdubljem viru „Srpskog sveta.“ Puni psihopatološki oblik poprimila je kao materijalizirana žežena mržnja svještenstva Crkve Srbije prema Crnogorcima!

Nije rijedak slučaj u svijetu da „vladajuće elite“ gaje prezir prema potčinjenima. Njihov cinični i obezvrjeđujući pogled svisoka na narod pripada najrasprostranjenijem poimanju vlasti. No, ne bi se moglo naći mnogo primjera da neka vlast – poput ove „crnogorske“ na izdisaju – pokazuje tako primitivnu i nekontrolisanu mržnju prema većinskom narodu zemlje kojom vlada. Dolazi joj to od velikosrpskog uvjerenja da je postojanje Crnogoraca neka greška koju treba što prije otkloniti.

Vladajuću nomenklaturu u Crnoj Gori danas najvećim dijelom čine etnički Crnogorci. Oni misle da su se uspješno konvertivali u Srbe. Nije sporno pravo na takvo mišljenje. Svako ima pravo na nacionalnu, ideološku, religijsku ili političku konverziju. Ima pravo da postane neko drugi, baš kao u „slavnom“ iskazu Fatića: „Od danas više nijesmo Crnogorci, nego Srbi!“

Prepun je svijet konvertita od svake ruke. Mnogi se odavno konvertuju u Crnogorce, kao što su se i oni često konvertovali u druge nacije.  Već dvije stotine godina etnički, a onda i nacionalni Crnogorci se konvertuju u nacionalne Srbe. Poznato je to iz nekrivotvorene istorijske građe, koju dodatno potvrđuju savremene nauke populaciona genetika (etnogenomika) i genetička genealogija.

Po nesreći, u namjeri da se konvertuju u nacionalne Srbe, mnogi se Crnogorci ideološki konvertuju u velikosrbe! Nepremostiva je svjetonazorna, politička i moralna razlika između te dvije konverzije. Konverzija u Srbe je vrijednosno neutralni čin. Konverzija u velikosrbe je psihopatološki čin! Prva konverzija bitno ne šteti nikome pa ni Crnogorcima. Druga nanosi izuzetno veliku štetu samim konvertitima i Crnoj Gori. Nanosi štetu i Srbiji, jer joj na svoju dodaje brđansku ideološku i identitetsku psihopatologiju. Srpstvu ona podmeće kukavičje jaje, jer stalno pokušava izbrisati razliku između njega i velikosrpstva!

Zašto mnogi Crnogorci nacionalnom konverzijom završavaju u velikosrpstvu?

Mjenjačnica nacionalnog identiteta odavno je postala kod Crnogoraca profitabilnom institucijom. Brojni su povijesni i savremeni razlozi što ona radi punom parom: svjesno ili nesvjesno bjekstvo iz svog i prihvatanje tuđeg nacionalnog identiteta, nepośedovanje svijesti ni znanja o svom izvornom crnogorskom identitetu, slaba nacionalna samosvijest, djelovanje velikosrpskih nacionalnih mitologija i istorijskog revizionizma, falsifikacije dokaza o srpskom etničkom porijeklu Crnogoraca, učinci snage velikosrpske propagande i indoktrinacije, praktični lukrativni interesi „promjene vjere za večeru“, uticaj kompleksa inferiornosti na promjenu nacionalnog identiteta, najposlije, prisilna asimilacija.

Zašto konverzijom u velikosrbe Crnogorci po pravilu počinju mrzjeti sve što je crnogorsko?

U svim vremenima i oblicima konverzije, mržnja prema odbačenom identitetu je nezaobilazna pratilja svakog konvertitstva i prozelitizma. Nije ona pratilja konverzije Crnogoraca u Srbe, nego u velikosrbe!  Mržnja koja nastaje u nacionalnoj konverziji najbolji je dokaz za presuđivanje u sporu da li su Crnogorci autohtoni narod ili su srpskog etničkog porijekla.

Ideolozi velikosrpstva lažnim argumentom brane tezu o srpskom etničkom porijeklu Crnogoraca. Oni tvrde da se Crnogorci mržnjom prema Srbima nastoje utemeljiti kao posebna nacija. Tvrdnja im je lažna. Oni Crnogorcima bez ikakvih osnova pripisuju vlastitu patološku sklonost prema nacionalnoj, religijskoj i ideološkoj mržnji.

Lažna je, jer Crnogorci ne mrze bilo koji element vlastite povijesti. Ne mrze svoje dukljanske ni zetske pretke. Nikad se nijesu etnički ni nacionalno diskontinuirali u odnosu na njih niti su se konvertovali u neki drugi narod. Oni jedino pokazuju netrpeljivost prema paradoksiji stalnog velikosrpskog prisvajanja svega crnogorskog i njihovoj mržnji prema svemu crnogorskom.

Lažna je teza velikosrba i zbog toga što u najbolje mentalitetske osobine Crnogoraca spada faktum da nacionalno ne mrze bilo koji narod, pa ni Srbe. Iako su im susreti s drugim narodima počesto donosili strašno iskustvo – baš kao i susreti sa velikosrbima od Nemanje do 1918, 1941, 1991, 2021. etc. – povijest Crnogorce nije nikad trajno otrovala mržnjom prema bilo kom narodu.

Đe god se pokaže da Crnogorci ispoljavaju nacionalnu mržnju – prema Hrvatima, Albancima, Bošnjacima, Muslimanima etc. – lako je otkriti da su ideološki konvertovani u velikosrbe!  Odmah se pokaže i da najviše mrze one koji se drže u crnogorskom nacionalnom identitetu!

Aristotel je mržnju odredio kao želju da se neko uništi. „Crnogorskoj“ i svakoj drugoj verziji velikosrpstva mrziteljska želja dolazi od nezadovoljstva što su mu se Crnogorci samim svojim postojanjem ispriječili na putu „svesrpskog ujedinjenja.“ Nezadovoljstvo ga ne navodi na obescjenjujući prezir, nego na mržnju.

Mržnju mu pokreće želja da naudi Crnogorcima, da ih unište ili bar da se obraduje kakvoj njihovoj nesreći. Paradoksalno, mržnjom im odaju priznanje za pośedovanje poželjnih vrijednosti. Velikosrbi žele da crnogorstvo nestane, ali i da traje kao njihov stalni predmet mržnje. Žele ga kao arhetipskog neprijatelja na kome će iskaljivati svoju mrziteljsku nihilističku energiju. Žele ga i kao casus belli koji će opravdavati stalnu regrutaciju novih generacija mrzitelja svega crnogorskog.

U ovom regrutacijskom procesu pokazuju se psihopatologija konvertitske mržnje bivših Crnogoraca prema crnogorstvu kao takvom.  S jedne strane, nacionalno konvertitstvo Crnogoraca praćeno je mržnjom prema vlastitom napuštenom crnogorskom nacionalnom identitetu. Ta prozelitska mržnja je reaktivnog karaktera (E.From). Nije izvorna, nego je proizvedena. Izaziva je situacija konverzije. Da bi konverzija u velikosrpstvo uspjela, da bi se preobraćenici brže nacionalno asimilovali, potrebno je da brzo interiorizuju i stalno pokazuju neprijateljstvo i mržnju.

U djelovanju ovoga tamnoga konvertitskog mehanizma, neprijatelj im postaje svako ko nije krenuo njihovim putem. U svakoj akciji nacionalističke propagande, u prijetnjama konačnim obračunima s Crnogorcima, u željama da se za sva vremena satre slobodna Crna Gora, u prvim borbenim redovima nastupaju crnogorski preobraćenici. Od knjaževa Danila i Nikole do danas, velikosrpski voždovi uvijek su ih koristili kao laku pješadiju u borbi protiv Crne Gore.

S druge strane, preobraćanjem u velikosrbe, bivši Crnogorci ulaze u davno uspostavljeni svijet ideologije tribalnog nacionalizma. Njemu je imanentna mržnja prema drugim nacijama, kulturama i vjerama.

Ne služi Crnogorcima konverzija da bi neposrednije participirali u civilizacijskim i drugim vrijednostima srpskoga naroda. Naprotiv, njih zavodi zli usud mogućnosti da trajno usvoje  patološke forme nacionalističke ideologije kao regruti mržnje prema svemu što se nalazi na putu osvajačke velikodržavne politike „srpstva“.

Mržnja svoj objekt može ubiti ili ne ubiti. Subjekt mržnje sebe neminovno ubija kad dopusti je da ga ona savlada. Tako je i s društvima!

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije