Slikar Slobodan Puro Đurić: Cetinje od nastanka niko nije mogao da slomi

Teško mi sada padaju ova dešavanja na Cetinju. Nije ono to zaslužilo. Mnogi će se ubuduće stidjeti i kajati što su to uradili. Cetinjane za ovih osamdeset šest godina dobro poznajem. Mali je to grad, svi se međusobno znamo. Cetinjani su u suštini vrlo smireni i odmjereni ljudi – istakao je Đurić

Istaknuti crnogorski kulturni stvaralac, slikar i bivši gradonačelnik Cetinja Slobodan Puro Đurić dobitnik je Povelje „Ivan Crnojević“ za 2021. godinu. Ovo priznanje dodjeljuje se pojedincu za ostvareno životno djelo koje je od posebnog značaja za crnogorsku prijestonicu. Povelja „Ivan Crnojević“, koju dodjeljuje gradonačelnik Prijestonice Cetinje, Đuriću će biti uručena na svečanosti koju Prijestonica organizuje 4. januara, na Dan osnivanja Cetinja.

– I do sada sam dobijao vrlo značajna odlikovanja i nagrade. Znate da sam dobio i najveću crnogorsku nagradu – Trinaestojulsku. Ali, kada dobijete nagradu u gradu gdje ste rođeni i gdje ste proveli čitavi radni vijek, to je najmilija nagrada – kazao je za Pobjedu Đurić.

Gradonačelnik Prijestonice Cetinje Aleksandar Kašćelan podržao je kandidaturu Đurića za ovo prestižno priznanje, koju su podnijeli istaknuti crnogorski intelektualci i kulturni poslenici. kao i Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore.

POBJEDA: Rođeni ste na Cetinju, u porodici koja je generacijama stvarala umjetnike. Šta predstavlja Cetinje u Vašem stvaralaštvu?

ĐURIĆ: Mislim da svakom čovjeku, bilo koje profesije, posebno u mladosti i dalje kroz život, rodni grad i sve što se u tom vremenu dešavalo u njemu, zauvijek ostaje u njegovom sjećanju. A za umjetnike svih opredjeljenja, a posebno iz djetinjstva i mladosti, uvijek se osjeća u njihovim stvaralačkim djelima. Bilo da se radi o slikarima, piscima, muzičarima, filmadžijama… Tako i u mojem slikarstvu

Cetinje – njegova arhitektura, pejzaži, ulice, avlije, šupe, isluženi kućni predmeti po dvorištima, uglavnom se nalaze u mojim slikama. Ukomponovani nesređeno na prvi pogled – ,,zbrda-zdola“.

POBJEDA: Za gradonačelnika Cetinja izabrani ste 1984. godine. Kakvo je Cetinje bilo nekada, a kakvo je danas?

ĐURIĆ: Neću ići daleko unazad jer svako to zna o Cetinju. Reći ću ponešto od kada sam bio na njegovom čelu. U vrijeme od 1984. pa do 1988. godine Cetinje je imalo, u odnosu na druge crnogorske gradove (izuzimajući primorske), zavidan životni standard. U njemu je proizvodio frižidere, hladnjače, veš mašine, svjetiljke i neke električne kontaktore veliki ,,Obod“. Zatim proizvođač obuće ,,Košuta“, proizvođač ambalaže ,,Kartonaža“, trgovinsko preduzeće ,,Trgopromet“, distribucija ljekova ,,Sanitas“, ,,Galenika“, auto transportno preduzeće ,,Bojana“, ,,Boksiti“, štamparija ,,Obod“ i još neka sitnija preduzeća. Samo je ,,Obod“ sa fabrikama na Cetinju i nekim van njega, sa predstavništvima i servisima po Jugoslaviji, imao oko 4.500 uposlenih. Ali, dolaskom pogubnog embarga kojeg poručiše naši prijatelji iz okruženja, sve to prestade sa proizvodnjom jer te produkte nikome nijeste mogli prodati. Nije se to desilo samo nama na Cetinju, već svim zanačajnijim firmama u Crnoj Gori. Uz ,,Obod“ je crkla ,,Kartonaža“ koja je pravila amabalažu za njegove proizvode, ,,Bojana“ čiji su kamioni odvozili njegove proizvode po regionu i Evropi. Ugasio se ,,Trgopromet“ jer se kupovna moć građana svela na nulu. I tada sam se sjetio šta su mi govorile moje kolege – predsjednici opština na sjednicama zajednice opština, na kojima su prisustvovali i članovi Vlade (tada Izvršnog vijeća), kada sam tražio za Opštinu neka finansijska sredstva: ,,Kako imaš obraza, Puro, da to tražiš pred nama. Cetinje je Amerika za sve naše opštine“. I bilo je tada tako. A pođite sada da vidite kako skromno žive ti građani. I pored toga, oni će vas lijepo, kao i uvijek, dočekati.

Slika Pura Đurića: „Cetinje“

POBJEDA: Kako gledate na sva politička prepucavanja koja su danas aktuelna oko Cetinja?

ĐURIĆ: Što se tiče ovog pitanja, više bih volio da popričamo o umjetnosti nego o politici. Politikom sam prestao da se bavim više od trideset godina. Mogao sam još deset-jedanaest godina da radim, ali sam svojevoljno pošao u penziju. Ukazala mi se prilika da se izričito bavim svojom strukom, što prije toga nije bilo moguće. Ne samo meni, nego svim umjetnicima. Ni pisci, filmski stvaraoci, glumci, muzičari, dizajneri nijesu mogli zaraditi da bi njihove porodice pristojno živjele. Svi su oni obavljali neke dodatne poslove, jer su svi navedeni umjetnici u Crnoj Gori uvijek bili mizerno plaćeni. Od kada sam pošao u penziju, nijesam član nijedne aktuelne partije, što ne znači da ne pratim šta se dešava na Cetinju i čitavoj Crnoj Gori. I te kako, svakog dana sve to pratim preko dnevne štampe, televizije i radija. Svaki rodoljub mora znati šta se u njegovoj zemlji dešava. Da Vam odmah kažem – oduvijek sam bio „stopostotni“ Crnogorac. Ne od sad, nego od kad znam za sebe.

To piše u svim dokumentima, spisima i knjigama ,,ko je ko u Crnoj Gori“. Teško mi sada padaju ova dešavanja na Cetinju. Nije ono to zaslužilo. Mnogi će se ubuduće stidjeti i kajati što su to uradili. Cetinjane za ovih osamdeset šest godina dobro poznajem. Mali je to grad, svi se međusobno znamo. Cetinjani su u suštini vrlo smireni i odmjereni ljudi. Ne govorimo to samo mi, već svi oni koji su dolazili u taj grad. A o gostoprimstvu se zna i o tome neću govoriti. Cetinjani ni prije, ni sada nijesu voljeli nepravdu, ponižavanje i teror. Uostalom, istorija govori o tome. Nije ovo prvi put da se ponižava Cetinje. Svi mi znamo koliko se to puta dešavalo kroz njegovu burnu istoriju. Ali, taj grad od nastanka niko nije mogao da slomi. Uvjeren sam da se ni u ovom burnom vremenu to neće dogoditi.

POBJEDA: Kako vidite budućnost ovog grada?

ĐURIĆ: Mnogi pametniji ljudi od mene do sada su više puta govorili o ovoj temi. Bilo je interesantnih predloga i sugestija, tako da je teško reći nešto značajnije jer za ovakve projekte ipak treba specijalizovana struka. Ipak bih podržao onu koja je za sadašnje prilike i nemaštinu, na neki način, kod nas vizionarska. Međutim, za neku iole bogatiju zemlju bila bi odmah prihvatljiva i za kratko vrijeme izvedena. Radi se o probijanju tunela od Cetinja do Grblja (Budve) koji bi, po nekim proračunima, bio dug šest do osam kilometara. To je, poređenja radi, kao dva onakva tunela kroz Sozinu. Kada bi se to izgradilo, ništa više država ne bi morala ulagati na Cetinju. Jer bi privatni investitori sagradili velelepne hotele na Cetinju za turiste koji bi za oko deset minuta bili na moru, a naveče spavali na planini. Cetinje bi postalo planinsko-primorski grad. Svi putevi iz Podgorice, Nikšića, iz Kotora, koji prevoze turiste iz Dubrovnika, išli bi najkraćim putem do mora. Povezalo bi se to i sa Ivanovim Koritima i mauzolejom na Lovćenu. Mislim da ovo nije utopija, kada bi se uklopili i strani investitori koji bi imali dugogodišnje benefite.