Da li su u Crnoj Gori na djelu nacionalna izdaja i veleizdaja?

Piše: Milenko A. Perović

U odmakloj je fazi dugo pripremani destruktivni pohod protiv crnogorske nacije i države. Dio tzv. građana, političkih partija, „intelektualaca,“ popova u službi okupatorske Crkve Srbije, kriminalaca i svaštočinja od svake ruke – vođeni slanom rukom starih crnogorskih neprijatelja – na svaki način gledaju da Crnoj Gori i Crnogorcima smrtonosno zariju nož u leđa.

Većina njih su se nekada nacionalno ośećali i izjašnjavali kao Crnogorci. Poprimanjem kentaurskog nacionalnog „dualnog identiteta“ završavali su u nakaznoj nacionalnoj konverziji. Formalno su postajali Srbi, a u ideološkom smislu velikosrbi. Iz nakaznosti konverzije potiče njihova teška izdajnička i veleizdajnička mržnja prema crnogorskoj naciji i Crnoj Gori kao nezavisnoj državi!

Na osnovu čega se može govoriti o njihovoj nacionalnoj izdaji i izdaji države? Po kojim se kriterijima oni mogu argumentovano optuživati da su izdajnici svoje nacije i države? Šta je uopšte izdaja, posebno, šta je politička izdaja?

Polje značenja pojmova izdaja i veleizdaja vrlo je široko. Dok se izdaja javlja u najrazličitijim područjima života, veleizdaja je njen posebni oblik koji ima politički i krivično-pravni karakter. U filozofiji i naukama ne postoji integralna ni šire prihvatljiva teorija izdaje. Istraživanja fenomena izdaje ne pripadaju nijednoj posebnoj nauci, nego se provlače kroz istoriografiju, politologiju, sociologiju, dubinsku psihologiju i pravnu nauku.

Nema univerzalne definicije izdaje. Ipak, u svim njenim shvatanjima na sličan se način razumije da ona predstavlja obrt u mišljenju i djelanju kojim onaj ko izdaje nanosi štetu izdanome.

Onaj ko izdaje, obrtanjem iznevjerava povjerenje, odanost ili lojalnost prema nekome ili nečemu. Ono izaziva moralni, psihološki, politički ili pravni sukob između pojedinaca, odnosno, grupe pojedinaca i organizacije kojoj su do tada pripadali (porodica, pleme, socijalna grupa, politička partija, vjerska zajednica, nacija ili država).

Izdajom se otkazuje obaveza – često implicitna i samorazumljiva, ali ne manje obligatna i čvrsta – pojedinca ili grupe da moralno, politički i zakonski živi odgovorno i u skladu s vlastitim slobodnim prihvatanjem pripadnost. Pripadnost zahtijeva poštovanje i slijeđenje normi i vrijednosti svoje zajednice, a izdaja njihovo iznevjeravanje!

Izdaja je uvijek znak moralne i psihološke nepouzdanosti i beskarakternosti onoga ko izdaje. Zbog toga, kao i zbog štete koju uvijek nekome nanosi, izdaja se u svim kulturama smatra nedopustivom, sramotnom i odioznom.

Samo po sebi, napuštanje obaveza prema nekoj zajednici nije nužno izdaja. Ona to jeste, kad napuštanje donosi štetu zajednici. Izdaja je uvijek štetna. No, izdaja je apsolutna kada onaj ko je otpao od zajednice renegatski pređe na stranu njenih suparnika i neprijatelja, posebno s namjerom da svojoj bivšoj zajednici načini golemu štetu ili pripomogne u njenom uništenju. Narod je za takve otpadnike davno smislio riječ izrod!

Izdajnik je onaj ko se svjesno izrodio! Izroditi se znači svjesno se iskorijeniti iz zajednice kojoj se imanentno pripada. Izrod svjesno pokušava postati neko sasvim drugi i od sebe otresti sve što je bio u čemu je pripadao! Izrod je izrod zato što svjesno pokušava u sebi zatrijeti mentalitetsku nit koja ga vezuje u generacijske lance supripadnosti ili mu daje da po svojoj slobodnoj volji može neđe pripadati.

Izdajnik je izrod koji negira lojalnost i narušava povjerenje zajednice. Predaje se on neprijatelju s namjerom da mu služi činjenjem štete svojoj bivšoj zajednici. Nikad nijedan  izdajnik niđe nije postao slobodan čovjek ni gospodar, nego je izabrao da bude tuđinu sluga! Dante je u Božanstvenoj komediji izdajnicima namijenio najgori, deveti krug pakla. Iz istog razloga Šekspir je u Kralju Liru izdaju proglasio gorom od ubistva.

Poseban tip izdaje je politička izdaja. Ona znači narušavanje lojalnosti koje izaziva teške štete političkoj zajednici, u prvom redu narodu (naciji) i državi.

U Drugom svjetskom ratu u svim krajevima Jugoslavije pod okupacionim sistemima dešavale su se nacionalne izdaje i izdaje države. Pripadnici partizanskog pokreta s pravom su nosioce toga fenomena nazvali „domaćim izdajnicima.“ Svi „domaći izdajnici“ (četnici, ustaše etc.) ideološki su bili opredijeljeni za nacifašizam. Kvislinški su služili okupatorima. Ogrezli su u zločinima protiv svoga i suśednih naroda.

Rušenjem socijalističke Jugoslavije, stari izdajnici su amnestirani da bi novi nacionalni  i državni izdajnici mogli „legitimno“ uništavati svoje narode i države! Novi ideološki sljedbenici starih izdajnika – uz veliko sekundiranje demokratskog Zapada – sebi su izborili „pravo“ da semantički i politički potpuno zamute i vrijednosno neutrališu pojmove izdaje i veleizdaje. Protiv njihovog „prava“ na relativizaciju izdaje treba postaviti zahtjev za jasnim određivanjem ovih pojmova, ne toliko zbog prošlosti, nego zbog sadašnjosti i budućnosti!

Šta je kriterij kvalifikacije nacionalne izdaje? Ona je u prvom redu moralno pitanje te se stoga o njoj može suditi u etičkim kategorijama, bez potrebe da se razvija neka posebna teorija izdaje (Verratstheorie).

Promjena nacionalnog identiteta sama po sebi nije nacionalna izdaja. Kojim god motivima bio vođen nacionalni konvertit, nacionalno konvertitstvo nije izdaja. Nacije nijesu statične nepovijesne kategorije. Pripadnost određenoj naciji ne može biti apsolutizovana, jer nije ovjekovječena.

Iako je počesto moralno gadna i odiozna, rasprostranjena nacionalna konverzija Crnogoraca u Srbe – budući da je u krajnjoj liniji stvar slobodnog izbora – sama po sebi nije nacionalna izdaja. Nacionalna izdaja nastaje kad Crnogorac konvertovan u Srbina prima velikosrpstvo kao svjetonazornu strategiju mržnje prema svemu i svakome! Crnogorac postaje renegat kad počne ispoljavati mržnju prema svom dojučerašnjem crnogorskom nacionalnom identitetu, mržnju prema onima koji ostaju Crnogorci i mržnju prema cjelini crnogorskog životnog stava i određenja!

Crnogorci stupaju u zonu nacionalne izdaje kad se počnu nihilistički odnositi prema crnogorskoj naciji. Mnoštvo je primjera kako oni na mizološki način otkazuju lojalnost prema onome crnogorskom. Njihova „opravdavanja“ razlozima konverzije i iz nje proistekle mržnje nema nikakvog značaja.

U procesu prodaje svoje „nacionalne duše“ – što je uobičajeno za sve konvertite i prozelite – Crnogorci indukuju divlju mržnju prema svemu crnogorskom! Ne mogu oni napustiti svoj mentalitet ni sistem životnih vrijednosti ako ih ne pokušaju iz korijena ogaditi sebi samima, a onda i cijelom svijetu. Na taj način, Crnogorac konvertovan u velikosrbina postaje prototip izdajnika, otpadnika i izroda!

Šta je kriterij kvalifikacije izdaje države ili veleizdaje? U političkoj pragmatici, pojam izdaje može biti floskula za klevetanje i stigmatizovanje političkih protivnika, koliko i određenje štetnog otkazivanja političke lojalnosti. No, u pravnoj teoriji,  posebice u krivičnom pravu, jasno se određuje njen krivično-pravni karakter i njena kažnjivost.

Klasični primjeri veleizdaje su: destruktivni rad protiv svoje države, nastojanje da se vlastita država uništi, sudjelovanje u ratu protiv vlastite države, izdajnički dosluh sa stranom državom, zavjera protiv države, pokušaj državnog udara, pobuna, atentat na šefa države etc.

Njemačko krivično pravo, naprimjer, poznaje djela: veleizdaje savezne Vlade (Hochverrat), izdaje države (Landesverrat), stranačke izdaje (Parteiverrat), odavanja tajne (Geheimnisverrat), vojne izdaja (militärische Verrat) i diplomatske izdaje (diplomatische Landesverrat).

Bitni karakter savremenih demokratskih država sadržan je u garantovanju prava svakom građaninu da prema njoj ima kakav mu drago privatni politički, psihološki ili moralni odnos. U svojoj privatnosti, može on biti indiferentan prema državi, može je mrzjeti, može joj željeti uništenje. Može mu ona biti nepodnošljiva.

Međutim, kada netrpeljivost i mržnja prema svojoj državi proizvode javnu destruktivnu akciju, na djelu je izdaja države ili veleizdaja! Izdajnik (veleizdajnik) je onaj ko svojim djelovanjem čini ozbiljnu štetu svojoj državi i radi na njenom uništenju, podređivanju drugoj državi etc.

U Crnoj Gori, od uvođenja višestranačja htijenje oštećivanja i uništavanja vlastite države u dobroj je mjeri „legalizovano“ kao „demokratsko pravo“ slobodnog izbora odnosa prema njoj. Zbog toga, iz godine u godinu rastao je broj ljudi, političkih organizacija etc. koji – bez straha od kazne – otvoreno izdajnički i veleizdajnički rade protiv najvitalnijih interesa države.

Kako je to bilo moguće? Vladajuća nomenklatura nije znala ili nije bila spremna da radikalno kriminalizuje, dakle, da jasno odredi krivično-pravni izdajnički karakter velikosrpstva kao najveće opasnosti po sâmo postojanje države Crne Gore.

Svaka „državna“ odluka „pobjedničke većine“ s potonjih parlamentarnih izbora u potonje dvije godine može se – čak i po crnogorskom krivičnom zakonodavstvu, koje je vrlo stidljivo i škrto u pogledu kažnjivosti izdaje i veleizdaje – krivično-pravno „vrednovati“ kao veleizdaja države Crne Gore!