Reketaši ponovo jašu

Piše: Nebojša Redžić

Ima nečeg mazohističkog u glavama osnivača Vijesti. U vrijeme kada su najviše udarali po familiji Đukanović i sa stranica svog tabloida pisali im optužnice, Miško Perović je kupio ogroman stan u zgradi čiji je investitor bio Aco Đukanović! Za takav potez imao je različita opravdanja, a najčešće je bilo ono koje je dao meni: nije mu odgovorala mikroklima ispod Gorice, smetalo mu je neko bilje za njegovu astmu, pa mu je bila potrebna promjena. Onaj park iza tadašnjeg hotela Crna Gora, nekako mu se učinio najprivlačnijim. Tu mu nije smetao Aco.

Ne znam je li spadalo u mazohizam i to što je ranih devedesetih, kao gazda Monitora, bio u sjajnim odnosima sa tadašnjim šefom Službe državne bezbjednosti Vukašinom Marašem, inače prvim komšijom, ali je nesporno da je u stanu šefa Udbe, sa njim isljeđivao neke novinare Monitora. Uostalom, to je ušlo i u knjige. Posebno u onu „Miško Kesedžija i njegove bize“. Pa je kasnije, kada bi mu neko na javnom mjestu dobacio da je lopov ili loš čovjek, obično neupućenim posmatračima objašnjavao da „taj radi za Udbu“. Lično sam to doživio ispred laboratorije In Vitro. Čovjek je svuda oko sebe vidio Udbu i špijune, nikako ne prihvatajući da jednog takvog svakoga dana gleda u ogledalu.

Ne znam spada li u domen mazohizma i ono što sam, nakon serije tekstova o tome kako su vlasnici Vijesti pokrali mene i moje kolege, novinare Monitora i vlasnike trećine Vijesti, kao i o ostalim njihovim nepočinstvima, doživio neki dan kada sam sreo Perovića u parku preko puta Ministarstva vanjskih poslova. On sam, ja sa porodicom. Očekivao sam makar jedan pogled prijekora, jer da je on napisao jedan procenat onoga što sam ja za njega, ja bih ga – ili tužio, ili išamarao. Umjesto ljutnje, tip je mrtav hladan, klimnuo glavnom, izgovorio „dobar dan“ ili nešto slično, a mislim da je bio naumio i da se rukuje sa mnom. Obraz – kao đon! Što bi ovi mladi rekli, iskulirao sam ga i prošao, suzbijajući u sebi želju da mu još jednom kažem ono što o njemu mislim.

I dalje sam kod mazohizma. Juče mi iz Ski centra Kolašin 1450 stižu fotografije od prijatelja, strastvenog skijaša, koji je uslikao Miška i Željka Ivanovića koji, kaže mi, skoro svakog radnog dana pokazuju svoje smučarsko umijeće na skijalištu čiji je vlasnik čovjek čiji portal ovih dana njihove Vijesti napadaju iz svih oružja. Pazite: na portal Aktuelno udarili su sa stranica svoga lista i portala, u informativnoj emisiji njihove televizije, iz NVO koju vodi njihova novinarka, iz Ministarstva medija u koje je po dubini zaposlen njihov direktor Direktorata za medije, iz Instituta za medije koji je pod njihovom kontrolom.

Ko je pomenuo nedozvoljenu medijsku koncentraciju? I ko o tome u ovakvoj Crnoj Gori uopšte razmišlja? Rafali ispaljeni ovih dana ka portalu Aktuelno od bulumente Miška Perovića, bili su kulminacija fukarluka, lažnih teza i licemjerja kojim se pokušao opravdati jedan površan i na „zlatiborskim“ argumentima zasnovan uradak njihove dopisnice iz Kolašina. Navodno su se uplašili za njenu bezbjednost, iako nema ni retka u kojem joj neko prijeti. Ali, oni su po običaju to predstavili drugačije. Maltene, kao da su joj Pink Panteri zaprijetili da će opljačkati njeno, u dragulje pretvoreno novinarsko umijeće.

Naravno, sve to ne smeta Mišku i Željku da skijaju na 1450, a ne na 1600 metara, jer je dolje ljepša, bolje pripremljena staza na kojoj ima manje sunca, a samim tim i više utabanog snijega. Uostalom, oni sa obrazom nikada nijesu imali „problema“.

To što Direktorat za medije nikako da predstavi medijske zakone, to što bi Institutu za medije bilo bolje da se pozabavi položajem novinara, to što NVO poput ove koja se oglasila ćuti na fukarluk u kojem godinama prednjače Vijesti, nikom ništa. Važno je da su se svi oni pozabavili portalom Aktuelno, iako za svoje optužbe nijesu predstavili nijedan jedini argument.

Vlasnici bi morali znati

Možda sam nepravedan, jer sve grijehe koje proizvodi koncern Vijesti i njegovi novinarski (nus)produkti, pripisujem Mišku koji je tamo bivši vlasnik (sada su Vijesti u rukama srpskog „opozicionara“ Đilasa). Naravno, ne mora vlasnik znati sve i biti kriv za sve, ali je notorna činjenica da je sve zlo koje postoji na crnogorskoj medijskoj sceni, u Crnu Goru stiglo sa Vijestima. I uz znanje njihovih vlasnika. To kažem odgovorno i sa bezbroj argumenata, od kojih sam mnoge u dosadašnjoj pisaniji o Vijestima – prećutao. Iz obzira prema nekim ljudima koji su u to, često i mimo svoje volje, upleteni.

Kao urednik redakcije za unutrašnju politiku u prvoj postavi Vijesti od 1997. godine, bio sam svjedok jednog besprizornog medijskog sluganstva koje, iskreno, niko od njih nije ni zahtijevao. Naprosto, oni su to smatrali svojom obavezom zbog proste činjenice da su se zatekli tu gdje su bili. Trebalo mi je manje od pola godine da shvatim da mi tu nije mjesto. Višak poslušnosti i sitne finansijske malverzacije bile su tada tek početak onoga što su Vijesti potom inaugurisale kao praksu.

Kasnije su se ređali štimovanje akcija na berzi u naručenim tekstovima, optužbe ljudi bez argumenata zbog čega su neke porodice zavijene u crno, prebacivanje novca na egzotična ostrva da bi se izbjeglo plaćanje poreza, adresiranje krivice i pisanje optužnica svima kojima su smetali za realizaciju njihovih poslovnih aktivnosti. Prethodno, treba li podsjećati, ukrali su trećinu vlasništva u listu svojim kolegama iz Monitora, uskrativši ih za vlasništvo u vrijednosti od 33, 33%. Sve su to učinili uz logistiku u Privrednom sudu koja im je tada pomogla da zamaskiraju svoju prvu veliku pljačku.

Sve se to, uredno zabilježeno, našlo u optužnici SDT i tužiteljke Ranke Čarapić koja je ipak ustuknula i odustala od optužbe zbog ko zna čije političke intervencije. Budući da Milivoje Katnić, na moje insistiranje, nije želio da pronađe predmet koji je pripremila Čarapićka, eto zadatka za tužioca Novovića.

Početkom druge decenije ovog milenijuma, Vijesti su ipak dogurale do stečaja. U danu kada je trebalo da počne stečajni postupak, uz pomoć nedavno uhapšenog Blaža Jovanića i još nekih za sada nepoznatih ljudi, u posljednji čas se krenulo u akciju spašavanja Vijesti. Operacija je uspjela, ali je dokumentacija ostala i uskoro će stići u ruke uredništva portala Aktuelno.

Tek, čitav vijek koncerna Vijesti, protekao je u nečasnim i medijima do tada nesvojstvenim rabotama za koje su morali znati njihovi vlasnici. Medijski reket, kao eklatantan primjer afirmacije najnečasnijeg medijskog djelovanja, kažu upućeni, specijalnost je Vijesti. Poznato mi je nekoliko situacija gdje su žrtve bili moji poznanici i obećavam da ću sve reći SDT-u ukoliko me pozovu.

Besudna zemlja

Baš kao što je matematički precizno namirisao trenutak kada zajedno sa Ristom Radovićem i popom Gojkom krenuti u afirmaciju kleronacizma srpskog sveta, tako je Miško odlično osjetio momenat kada mu čitanost pada, a povjerenje u koncern biva sve manje. Iako je Vučićeva ponuda bila četiri puta unosnija, kako mi je lani objasnio Željko Ivanović, ipak su, da bi „mirno spavali“ vlasništvo prodali Šolaku i Đilasu. Ne shvatam razliku između Vučića i Đilasa, ali sam siguran da je odluka prodavca akcija ipak motivisana isključivo razlozima materijalne prirode. Time su se Vijesti uključile u nimalo spontanu i nimalo slučajnu misiju u kojoj su sve crnogorske TV kuće sa nacionalnom frekvencijom i još nekolicina medija u drugačijoj formi, prodati vlasnicima iz Srbije.

Da su vlasnici Vijesti zaista vodili računa o mirnom snu i čistom obrazu, nikada se ne bi odlučili da svoj medij prodaju državi za koju je Miško Perović oduvijek tvrdio da je neprijateljska. Ali, ne: logika namirene zadnjice opet je prevagnula pred nacionalnim interesima asimilovane i od nove većine ojađene Crne Gore.

Taj potez, bio je još jedan dodatak sramotnim biografijama onih koji se danas nekažnjeno zore stečenim kapitalom i nekretninama od Podgorice i Petrovca do Beča i Njujorka. Doskorašnji vlasnici Vijesti, kod svakog časnog Crnogorca koji jedva preživljava od svoga rada, postali su sinonim za licemjerje i lopovluk. Oni su ogalatili crnogorski medijski prostor i u njega na velika vrata unijeli prevaru, ucjenu i klevetu. Danas se svi plaše pomena Vijesti. Advokati u sporu protiv njih ne smiju da vas brane. Utjerivači dugova kažu da je lakše otići u srce jednog od dva klana i naplatiti dug, nego u Vijesti. Tužioci, kako mi to reče Čarapićka, boje se da bi optužnica kod ”naših zapadnih partnera”, mogla da se shvati kao udar na slobodu medija.

Zaštićeni kao bijeli međedi, nekad od jedne, danas od druge vlasti, Vijesti nesmetano jašu i vraćaju pri pomenu novinarstva, onaj gotovo zaboravljeni pojam ”sedma sila”. Samo, što su nekad novinari bili sila istinom, argumentima i čašću koju bi uložili u tekst. Danas su Vijesti sila zbog straha kojim su okovali i časne i nečasne, prijetnjom da će im zagorčati život ispriječe li se na njihovom putu.

Dvadeset pet godina od kada su Vijesti nastale, njihovi vlasnici mogu nesmetano da uživaju u plijenu koji su zgrabili od gotovo svih aktera naše političke scene: od bivše i aktuelne vlasti, iz Srbije, od Crkve, tajkuna, švercera, mafije.. I zato danas njihovi sljedbenici udaraju na medij koji je oaza slobodnog novinarstva zasnovanog na činjenicama – portal Aktuelno. Tako to biva u zemlji u kojoj su sluganstvo, prevara i laž vrhovne vrijednosti, a ideal pravde gotovo da ne postoji. I da: mlađi od 40 ovdje, izgleda da još nijesu pročitali Đilasovu Besudnu zemlju. A trebalo bi.