KAKO ZAMAZATI OČI EVROPI: Brisel će tek učiti lekciju o njihovom licemjerju

Ima jedna disciplina u kojoj je Crna Gora zasigurno svjetski prvak. Zove se licemjerje.

To je ono kada se na ulici sretnu dva poznanika i zdrave se sa «đe si brate», a odmah iza ugla, jedan drugom poluglasno kažu: «e, splačino».

To je ono kada odeš u Brisel i tamo pričaš jednu, Evropi milozvučnu priču, dok ti se u Podgorici, od briselskih pravila, prevrće utrobica.

Dok se juče u Briselu premijer Krivokapić izvinjavao genseku NATO-a Stoltenbergu zbog zapaljene zastave Alijanse i čvrsto ga uvjeravao da će nova vlast nastaviti spoljno-politički kurs DPS-a, u Podgorici se odigravala antiteza njegove časne riječi. Naizgled nevažno, ali vraški slikovito: za direktoricu Uprave za sport i mlade nominovana je gotovo anonimna sportistkinja, poznata po oponiranju košarkašu Šehoviću koji promovisao put Crne Gore u NATO. I to samo zbog ove druge stavke u CV-ju, nikako zbog epohalnih sportskih rezultata.

Biće opet da premijer nije znao. A nije ni bio u kancelariji u vrijeme kada mu je neki pop doturio papirić na kome je pisalo Ksenijino ime.

Gdje nestadoše resori?

O licemjerju je riječ i kada je ukinuto nekoliko resora, što je pravdano racionalizacijom. «Kuća sa sedam stubova», o kojoj je u tom kontekstu govorio premijer, urušena je već činjenicom da će u novoj Vladi obitavati više od 20 državnih sekretara, koji se u rangu i po plati ne razlikuju mnogo od ministara.

Ali, priča o aneksiji ministarstva sporta – po svim istraživanjima najpopularnijeg u bivšoj Vladi – samo je dio jedne šire, tužnije storije o novom viđenju Crne Gore.

Krivokapić je na svom političkom početku objasnio da su, “vođeni metodom benčmarkinga, tehnikom koja se naziva afinitet i potrebama koje proizilaze iz godišnjeg izvještaja EK, kao i budućih kapitalnih projekata došli do 12 ministarstva”.

A među tih 12 nema ni pomena, ni afiniteta, prema nečemu što na ovim prostorima ima 2,5 milenijumsku tradiciju. Nije greška. Pomorstvo na ovom moru ispod Bara i Kotora traje već dvije i po hiljade godina, ali nije zavrijedilo resor u Vladi.

Što reći o turizmu, koji je takođe izostavljen? O privrednoj grani koja čini više od 25% crnogorskog BDP-a, od koje na posredan ili neposredan žive hiljade ljudi, koja je esencija naše ekonomije. Nema ni njega.

Da je neka viša sila naložila Crnoj Gori da svoju Vladu svede na dva resora, kladim se da bi čak i većina premijerovih glasača tražili da jedan od njih bude turizam.

Ukidanje ministarstva saobraćaja ili rada i socijalnog staranja, samo je nastavak priče.

I onda neko iz tako sklepane Vlade ima petlju da priča kako Crnoj Gori žele prosperitet i napredak. Malo morgen!

Razdržavati je

Onaj ko je projektovao “stubove” Krivokapićeve vlade, zasigurno je to radio u nekom tmurnom, kontinentalnom gradu, na vrhu nekog solitera gdje pogled seže tek do Marinkove bare. Jer, na tom horizontu nema ni mora, ni brodova, ni turista, ni flote. Nema ni Crne Gore, samo je to još rano da se kaže.

Jer, da je apostolima koji će onako uzgred voditi računa o moru i brodovima stalo do Crne Gore, ne bi u centar svojih aktivnosti stavili zahtjev crkve tuđe države – da se pod hitno ukine dio Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji je imao ambiciju da ih natjera da vrate oteto.

Da ih je briga za interes Crne Gore, ne bi je zadužili za novih 750 miliona eura, znajući da će joj to obezbijediti finansijsku stabilnost samo dok ne istekne njihov rok trajanja.

Kada bi vodili računa o interesima Crne Gore, ne bi iz Bara, recimo, u prvih nekoliko dana vladavine otjerali kruzer «Norwegian Spirit» koji je tu došao da nagovijesti neke bolje dane za turizam, niti brod «Vronskiy» koji se za pristojan novac nudio da postane feribot linija do Barija.

Kada bi ih bilo briga za Crnu Goru, ne bi tako lagano izgovorili magičnu riječ «ukidanje» kada je u pitanju vječiti gubitaš Montenegroerlajnz, već bi ga pametnim rukovođenjem doveli u red. Jer, kakva je to država bez nacionalne aviokompanije?

A ovako bi moglo u nedogled.

I neka se neko usudi da mi zamjeri što novoj Vladi ne dadoh onih famoznih 100 dana. Prosto, nije ih zaslužila. Jer, dešavalo se da neki kabinet neznanjem i neradom, oslabi, ojadi ili uništi državu kojoj je na čelu izvršne vlasti. Ali, malo je primjera da neko zavlada sa iskrenom i neskrivenom namjerom da razdržavi državu u kojoj je osvojio vlast. Dati takvoj nakani legitimitet oličen u 100 dana, takođe je vrhunsko licemjerje.