MALI MOMO ŠTITI VJERSKE OBJEKTE: Kako naučiti birače da ne mokre po bistama heroja?

Mlađani Momo Koprivica, u svojim tinejdžerskim danima, vjerovatno nije gledao prenose sjednica Skupštine Crne Gore. Tada maleni, bucmasti dječak – sudeći po onome kako danas nastupa kao poslanik – vjerovatno se više zanimao za slatkiše koje bi mu u prolazu darivao neki pop, nego za kulturu dijaloga u domu u koji će i sam nekada ući kao predstavnik naroda.

Neću sada o tom dijelu naroda, njihovim glasačima, koji imaju predstavnike koji čas hoće, čas neće da glasaju sa DPS-om. Jer, dio građana koji je u avgustu lani dao glas Demokratama, ni u danu kada su bili u glasačkoj kabini, a ni do danas, nije načisto za kakvu su to politiku i kakve programske i političke ciljeve glasali.

Da jesu, onda bi se danas barem neko od njih javno oglasio i poručio da Koprivičino lupetanje u Skupštini Crne Gore – nije ono što Crnu Goru može povesti u demokratsku tranziciju. Koprivica, zapravo, u ime svojih stranačkih kolega i popova koji su mu podarili poslaničku funkciju, zamjenom teza i izmišljanjem istorijskih činjenica, dopunio je septičku jamu laži i obmana svoje stranke.

Pljačka kao patriotski čin

Koprivica je , naime, danas u parlamentu kazao da je crnogorska javnost svjedok napada na vjerske objekte, “od septembarskog nasrtaja na džamiju u Pljevljima, pa do najnovijeg napada na Cetinjski manastir i sveštenike u njemu“.

On je pitao da li su ove akcije dirigovne iz centara kojima je cilj da Crnu Goru drže kao duboko podijeljeno i polarizovano društvo ili se radi i o drugim motivima usmjerenim na podrivanje bezbjednosti i stabilnosti u Cmoj Gori.

Koprivica nije objasnio kojom je alhemijom došao do zaključka da su vjerski objekti i sveštenici u njima, napadnuti od strane one političke grupacije koju je on želio označiti kao “napadača”. Mlađani Momo, moguće da nije čitao ništa, ili je čitao malo, pa je propustio da nađe lekciju o tome kako je Crnogorska pravoslavna crkva 1920. oteta od njegove srpske sabraće, a da je upravo njegovim pritiskom na taster nedavno ta pljačka verifikovana kao patriotski čin.

A mogao je Momu neko to da  lijepo objasni, koristeći savremenu terminologiju. Recimo, šta bi bilo da je prošloga ljeta grupa momaka koje danas označavaju “komitama” na prepad, uz logistiku institucija, zauzela Lovćen banku i sve milione Druge familije pohranjene u njoj. Da li bi mlađani  Momo, svaki Miškov, Željkov, Milkin, Žarkov…pokušaj da povrate vlasništvo nad njom karakterisao kao napad na banku?

Napadači ga brane

Možda poređenje između Cetinjskog manastira i Lovćen banke nije srećno odabrano, ali može da posluži svrsi. Posebno zato jer Momo i njegove kolege, odnos prema Manastiru određuju jedino kroz borbu za naklonost popova koji su im podarili poslaničke stolice, a nikako kroz senzibilitet prema crnogorskog istoriji, tradiciji i vjekovnoj borbi za slobodu.

Jer, kada bi mlađani Momo znao nešto o našem istorijskom naslijeđu, ili ne daj Bože o njegovoj devastaciji, onda ne bi one ispred Manastira etikatirao kao napadače, nego kao njegove branitelje. Napadači na Manastir – Momo bi to morao da zna da nije slab prema popovima – nalaze se unutra i već cio vijek trude se da razdržave i identitetski preoblikuju Crnu Goru.

Nekada to čine rovareći iznutra i pretvarajući odaje Manastira u javni wc, nekada pišajući po herojima u Momovom Nikšiću, ne uspjevši da od Moma izazovu ni onu minimalnu, kurtoaznu, poslaničku reakciju. Jer, Momo bi, da je progovorio, pragmatično objasnio da je bolje da njegove političke pristalice mokre na za to predviđenim mjestima u prepravljenom Manastiru, nego po bistama heroja.

Bio bi to njegov, makar maleni prilog emancipaciji biračkog tijela Demokrata. A vjerovatno i prvi konkretan politički stav te stranke koji ne bi ličio na onaj Bečićev odgovor na pitanje – kojim jezikom govori.