Krug se zatvara

Piše: Nebojša Redžić

Varaju se oni koji misle da je neko provodio ljetnje dane kopajući tunel ispod ulice koja razdvaja zgradu Višeg suda i onu u Njegoševoj. Tunel je postojao i samo je jedan u sistemu tunela za koje stari Podgoričani odavno znaju. Samo je rupa nova. Nebitno da li ona koja vodi do depoa Suda ili ona druga.

Rupa je, dakle, ponovo aktivirana. Desilo se to prvi put kada su podzemne vode i pukotine na onim cijevima koje sadrže materije neprijatnog mirisa, u političku orbitu izbacile figuru kakvu ne poznaje svjetska teorija ni praksa – Dritana Abazovića. Došao je tiho, ali neće kao Dok Holidej ući u legendu. O, ne. Jedino će neka nova vremena, kada Crna Gora bude vraćena sebi i oporavljena od svih njegovih nesojluka i kada istoriju budu pisali istoričari, smjestiti tu osobu satkanu od besprizornosti, bezobrazluka i laži u udžbenike istorije kao egzemplar veleizdajnika. Baš kao što je nekada Vidkun Kvisling, norveški političar koji je sarađivao sa nacistima, svojim nedjelom zaslužio da pojam “kvisling” ima svoje puno i neskriveno značenje. Kao kod nas Dritan. Nevolja. Izdajnik.

Iz te rupe, izašao je uoči 30. avgusta 2020. godine, poput tekućine koja štipa za oči i pred kojom se zatvaraju nozdrve, da zagadi politički prostor, da zatre ostatke ljudskosti u politici i gurne Crnu Goru tamo gdje je nijedan izdajnik – od Janka Vukotića do Branka Kostića – nikada nije uspio gurnuti. Zato ona fotografija gdje Dritan Mali, kontaminirajući tragove, u zgradi Suda bulji u rupu poput djeteta koje je shvatilo da je ispalo iz majčine utrobe pa je analizira, govori više od svih riječi.

Sada se rupa ponovo otvorila. Tek toliko da bi ta nesreća od političara ponovo mogla podići dževu. I da bi se, kada uskoro ode sa političke pozornice, ponovo mogao uvući u nju i otići tamo odakle je stigao. U podzemlje, u tunel, u ništavilo. Ne kao jazavac – jer jazavac ima kočićevsko dostojanstvo – ne ni kao miš – jer miš zna izgledati simpatično, on će u svoju rupu pobjeći kao politička bubašvaba koja će iza sebe ostaviti težak zadah destrukcije svega čega se dohvatila.

Kažem, varaju se oni koji misle da Dritan Abazović od ranije nije znao za tunel. Slagao bih sebe kada bih rekao da za tunel nijesam znao i ja, jer sam još prošle godine, komentarišući neke njegove poteze, pisao da za aktuelnu vlast i ispod dna postoji dno. Dno tunela.

To je taj tunel kojim je u Crnu Goru uvezeno svetosavlje – da uništi potonje ostatke vjere, čojstva i hiljadugodišnje državnosti, da obesmisli institucije, uvjerenja ljudi koji se bave politikom, političke programe… To je tunel kojim u Crnu Goru stižu spodobe kakve su Porfirije Perić, Aleksandar Raković, Vladimir Božović, to je aerodrom na koji ponekad slete sve jovane jeremić i svi milomiri marići, čija riječ o Crnoj Gori smrdi gore od najpunije, prsnute kanalizacione cijevi. Ne samo zato što su izašli iz tunela i provukli se kroz rupu. Naprosto, anticrnogorstvo, tunel, rupa, smrad… to je njihova provenijencija.

Sa Dritanom Abazovićem i onima koji su ga politički promovisali – a u pitanju su tri adrese: crkva Srbije, Aleksandar Vučić i neki strani emisari – među Crnogorce, kojima su preci ostavili vrijednosti kakve su čast, ponos i dostojanstvo, stigla je elementarna nepogoda u vidu antipoda politici, sumraka svih vrijednosti i smrti logike.

Tunel o kome je riječ, Dritanov tunel, kao jedan u sistemu tunela ispod ulica u kojima se nekada odvijao život stare Podgorice, sadrži depoe. Ne onaj gdje Viši sud drži dokaze protiv organizovanog kriminala. Na svakih dva metra Dritanovog tunela, nalazi se po jedan depo u kojem su smješteni antidržavni i anticrnogorski nesojluci lažnog premijera Dritana malog. U onom najskrivenijem i najdubljem, nalazi se originalni primjerak “temeljnog” ugovora, dobijenog iz Beograda, sa zadatkom da se ovjeri u podnožju brda Gorica. U zoru, kradom, krijući se od ljudi, silom na sramotu, podmuklo, bijedno, kukavno…

U nekom susjednom depou su izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti koje su sačinili popovi iz produkcije BIA, specijalno odjeljenje za Crnu Goru. I onaj osmijeh Alekse Bečića kada je usvojen taj sramni akt kojim se direktno pljuje na vlastite pretke.

A u ostalim depoima su, namjerno i svjesno urušena ekonomija, zaustavljene investicije, otjerani investitori, ugašene fabrike, ostaci crvenih vrpci koje je Mali presjekao na gradilištima koja bi već sjutradan opustjela.

U još nekim depoima nalazi se sva ona laž satkana od navodne borbe protiv kriminala u kojoj, osim nekoliko uhapšenih osoba, nema nekih pretjeranih rezultata. I sve one pravne besmislice i budalaštine kojima nas Mali bombarduje dok priča o tragikomičnoj “ruci pravde”.

Njegova Crna Gora danas je političko i institucionalno zgarište u kojem, poput dječjeg parka u blizini mosta Milenijum, leže ostaci dječjih osmijeha kojima su nekada pokazivala radost življenja ta nevina stvorenja dok su se zabavljala na klackalicama i toboganima. Njegova Crna Gora je ona u kojoj iz ministarstava nestaju pa se pojavljuju djelovodnici, u kojoj je na vlasti crkva druge države, ona Crna Gora u kojoj se gaze zakoni, ismijava Ustav, zaluđuju radnici, ismijavaju penzioneri, progone neistomišljenici, zapošljavaju nesposobni i partijski podobni, ona Crna Gora gdje se najljepši pogled uprkos našim nestvarnim prirodnim ljepotama nalazi na aerodromu Golubovci, onda kada sjednete u avion i pobjegnete odavde u bijeli svijet, glavom bez obzira.

Dritanova Crna Gora je ona na koju se nikada nećemo, ne želimo i ne možemo navići. Jer, kako se, zaboga, navići na zemlju u kojoj oni koji treba da nas vode ka prosperitetu, sve čine – a bogami su dosta i učinili – da nestanemo, da nas nema i da nas konačno porobi onaj koji nam nikada nije ni želio dobro?!

Negovim povratkom u rupu iz koje je prije više od tri godine izašao, zatvoriće se čitav jedan krug lažavine, nesojluka i urušavanja pravnog poretka.

U ekstazi zbog obavljenog posla zbog kojih Aleksandar Vučić, Porfirije Perić i Matija Bećković, uprkos poznim godinama i dalje doživljavaju orgazme, Mali Dritan najavljuje čak i nove izbore. Dabogda da se i to desi. Da mu čak i oni koji su mu nekada na trenutak vjerovali, pokažu put u ništavilo iz koga je nekada, kroz rupu, iz tunela, došao među nas.

Da se takav više nikada ne dogodi Crnoj Gori.