RAJOVA LEKCIJA IZ BEŠČAŠĆA: Ne priznaje 21. maj, ali zato parazitira na njegovim tekovinama

Piše: Balša Knežević

Crna Gora je juče obilježila 21. maj – Dan nezavisnosti, kada je prije 18 godina, na referendumu 2006. godine obnovljena državna samostalnost. U gotovo svim crnogorskim opštinama bilo je svečano, a na trgovima u Podgorici, Baru, Kotoru i na Cetinju sinoć je uz koncerte proslavljen jedan od najznačajnijih državnih praznika.

Dok je većinska Crna Gora bila praznično raspoložena, u nekad slobodarskom Nikšiću i Budvi koja je od metropole turizma pod uticajem retrogradnih neočetničkih snaga postala SAO na moru, osjetio se zadah mraka i velikosrpskog fašizma.

Ulice u Nikšiću su bile neokićene, što je praksa od kad je na čelu ove opštine potrčko ”srpskog sveta” i ulizica Beograda, neočetnički provokator Marko Kovačević Šubara, čija će bijedna politička karijera ostati upamćena po jednom srednjem prstu i gomili beščašća.

I u Budvi koja broji posljednje dane pod vlašću retrogradnih srpskih nacionalista, takođe nije bilo zastava.

Mandićeva lekcija iz beščašća

Ovakva situacija u Nikšiću i Budvi je potpuno očekivana kada uzmemo u obzir da su u tim opštinama, na vlasti funkcioneri Nove srpske demokratije (NSD), donedavno konstituenta neočetničkog, veleizdajničkog Demokratskog fronta, predvođeni Andrijom Rajom Mandićem.

Upravo je prvi profesionalni Srbin Crne Gore koji spletom nesrećnih okolnosti obavlja funkciju predsjednika Skupštine u državi koju i ne priznaje, juče briljirao iz nesojluka i sa treće po važnosti državne funkcije nije čestitao građanima Dan nezavisnosti.

Isfrustrirani predvodnik genocidne politike velikosrpskih poraza ucjenjivački, preko grbače svog gospodara Aleksandra Vučića i korumpirane američke regionalne diplomatije, dokopao se vlasti u državi koju očigledno ne priznaje. Mandić je pokazao da ga i dalje boli poraz njegove retrogradne politike koji se desio 21. maja 2006. godine, pa se u skladu sa svojim svjetonazorima kukavičkog neočetništva odlučio da ćuti i trpi jučerašnje obilježavanje Dana nezavisnosti.

Mandić se pokazao kao neopjevani licemjer i zadnja fukara, jer je prećutao Dan nezavisnosti kao predsjednik crnogorske Skupštine. Iako ga očigledno i dalje boli crnogorska nezavisnost, to ovom Vučićevom poltronu i pripejd profesionalnom Srbinu ne smeta da sjedi u fotelji predsjednika Skupštine države koju ne priznaje. I pored toga što nije čestitao Dan nezavisnosti Rajo će i dalje da uživa u svim benefitima koje mu državna funkcija omogućava – službenim putovanjima, obezbjeđenju, dobroj plati, privilegijama i što je najvažnije za njegov malograđanski karakter, i dalje će imati priliku da se u svom selu kurči kako je moćan i uvažen.

Mandić dakle, ne priznaje Crnu Goru i ne slavi Dan nezavisnosti, iako parazitira na tekovinama 21. maja 2006. godine. Rajo je svojim jučerašnjim postupkom svekolikoj domaćoj i međunarodnoj javnosti održao lekciju iz licemjerja i beščašća, koja će ostati upamćena kao još jedan biser u njegovoj sramotnoj velizdajničkoj karijeri. A tih bisera i te kako je bilo.

Biografija beogradskog poltrona

Mandićeva biografija godinama se svodila na poslušnost svim autokratskim i diktatorskim režimima u Beogradu, uz obaveznu patološku snishodljivost prema Moskvi i ruskom diktatoru Vladimiru Putinu. Postao je poznat kao Rajo Koljenica nakon što je pobjegao u podgorički restoran Kristal sa platoa ispred Skupštine 2015. godine, gdje su prethodno on i njegova klika iz sada upokojenog DF-a pokušali da izvedu prevrat ili mini-srBsku revoluciju.

Negator svega crnogorskog kojem je Beograd daleko bliži nego Crna Gora, čovjek koji nelegalnu i zločinačku podgoričku skupštinu slavi kao izraz slobode i koji ponizno radi na subverziji države u kojoj živi po nalogu beogradsko-kremaljskih centara ’’meke moći’’, ostaće upamćen kao paradigma svega podaničkog čega se Crnogorci gnušaju i stide.

Kao predsjednik Skupštine, Mandić se pred svojim biračima i cjelokupnim ’’srpskim svetom’’ promoviše kao ’’srbenda’’ i jeftinim provokacijama pokušava da očuva status neumornog borca za vrijednosti ’’srpskog sveta’’.

Dovođenje šefa crnogorske filijale svetosavske sekte (SS) Jovana Mićovića u kabinet predsjednika parlamenta u koji je prije toga svečano poperio srBsku trobojku i proglasio je za crnogorsku, defile sa Miloradom Dodikom kome je htio da pokloni crnogorske hidro-resurse i ekonomski i ekološki osakati Crnu Goru, poltronisanje srpskom autokrati Aleksandru Vučiću u Beogradu nakon pokradenih izbora… samo su kruna ulizivačke političke karijere ovog pajaca velikosrBstva kome ponižavanje za ’’srBsku stvar’’ nikad nije teško padalo.

Višedimenzionalni izdajnik

Ali Rajo Koljenica je dokazao da je višedimenzionalni izdajnik i da je za šaku privilegija i kožnu fotelju, spreman da izda sve principe za koje se zalagao, pa nije ni čudo što su među srpsko-svetosavskim stadom kome pripada, više ne šapuće, već glasno govori o njegovoj veleizdaji. To što nije čestitao 21. maj samo je bijedni pokušaj da se dodvori svom polupismenom, zatucanom biračkom stadu.

Bukanje Mandića i negiranje države koja ga hrani i daje mu sve moguće privliegije, po svemu sudeći služi da sakrije izdaju srBstva, kosovskog zavjeta, Rusije i Vladimira Putina i gotovo svih principa po kojima je decenijama djelovao, a o čemu smo već pisali.

Mandić ’’prodaje muda za bubrege’’ tvrdeći da je čuvar kosovskog zavjeta, a prima naloge od srpskog autokrate Vučića, koji je odavno upotpunio veleizdaju Kosova odlukama o priznavanju tablica, pasoša, prećutnim odobravanjem da euro bude jedina valuta u toj državi… Potpis na francusko-njemački sporazum sada bi došao samo kao puka formalnost i priznanje faktičkog stanja stvari na terenu.

Kada je potpisao Sporazum o fomiranju nove vlasti, Mandić se saglasio da ”razvija prijateljsku saradnju sa svim državama priznatim od strane Crne Gore”, uključujući i suverenu državu Kosovo, koju je naša država davno priznala!

Iako je bio jedan od glavnih zagovarača politike da Crna Gora ne treba da bude suverena država i putinofil epskih proporcija koji je nadahnut ljubavlju prema kremaljskom Hitleru, izjavio da ’’Putina doživljava kao svog predsjednika’’, Koljenica je sve to bez razmišljanja pogazio kada mu se ukazala prilika da zasjedne u tapaciranu kožnu fotelju predsjednika Skupštine.

Mandić je u sporazumu prilikom formiranja vlasti potpisao da Crnu Goru doživljava ”kao svoju kolijevku i kuću”, da je ”NATO saveznik”, da će ”ostati posvećen potpunoj usklađenosti vanjske politike sa vanjskom i bezbjednosnom politikom EU”, što znači podrška sankcijama uvedenim protiv Rusije i Putinovog režima. A podrškom potpisivanju takozvanog ’’temeljnog ugovora’’ tzv. SPC i države, koji je redigovan u Beogradu, Mandić je pljunuo na zavjet Amfilohija Radovića.

Uz sve ovo Mandić je prije par mjeseci bio u Briselu gdje se evropskim zvaničnicima ulagivao pričom o evropskoj budućnosti Crne Gore. Ovakvo licemjerje je mnogo pa čak i za prevrtljivu političku figuru kakav je lider Nove srpske demokratije.

Ideologija je relativna kategorija za Raja

Mandić je nakon briljiranja iz evropejstva, sada ponovo prešao na status negiranja države čiji je predsjednik Skupštine. Ali takvo bizarno ponašanje Mandića koji svako malo mijenja političku ideologiju u neku ruku i ne čudi, jer prema podacima Vikiliksa objavljenim 2011. godine, on je 2007. godine u Američkoj ambasadi dao obećanje da će uvesti Crnu Goru u NATO, ako mu  pomognu da sruši tadašnji režim DPS-a.

Stoga je Raju sad džabe što se kurči nepriznavanjem Crne Gore i ignorisanjem Dana nezavisnosti, džabe mu je i ucjenjivačka apsurdna rezolucija o Jasenovcu koju gura gazeći ameboidnog premijera, jer je osim što konstantno pljuje po državi koju predstavlja, izdao sve što se izdati moglo kada je u pitanju srBstvo!

Veliki su izgledi da kada se završi  njegov mandat na čelu Skupštine Mandić postane dvostruki veleizdajnik kojega će i Crnogorci i Srbi prepoznati kao čovjeka koji nije iznevjerio političke ideale i principe, jer ih nikad nije ni imao. Stoga bi Raju Koljenici možda bilo bolje da se ugleda na Novaka Kilibardu i ”prelomi u mozgu” na jednu stranu, bilo koju, pa će možda imati šanse da nakon političkog upokojenja ne bude odbačen od svih.