NAKON ŠTO JE SIRIJA PRETVORENA U RUŠEVINE: Zašto je Asad nedodirljiv?

Decenija rata pretvorila je njegovu zemlju u ruševine, no sirijski predsjednik Bašar al-Asad uspio je da se održi na vlasti.

Kad je početkom 2011. Arapsko proljeće počelo da ruši autokrate kao domino, činilo se da su Asadu dani odbrojani.

No, deset godina poslije, on je uprkos svemu opstao na vlasti, preživjevši međunarodnu izolaciju i privremeni gubitak dvije trećine sirijske teritorije i postavši ponovno relevantan igrač.

U martu 2011. u Siriji su počeli protesti i bilo je upitno hoće li vladajuća alavitska manjina uspjeti da izdrži pritisak Arapskog proljeća koje je dramatično mijenjao region.

Upitno je bilo i hoće li oftamolog školovan u Londonu, koji je nevoljno preuzeo vlast nakon što mu je otac Hafez, autoritarni vladar koji je umro 2000, znati da vlada u takvoj situaciji.

Ali njegovo strpljenje i smirenost, kontrola nad bezbjednosti aparatom, nemiješanje Zapada i potpora Rusije i Irana spasile su ga od poraza, objašnjavaju analitičari.

“Cijeli svijet tražio je da odstupi s vlasti i vjerovao da će biti srušen, a danas žele da se pomire s njim”, rekao je libanski političar Karim Pakradouni.

Igra na duge staze

“Asad je znao da igra na duge staze”, rekao je političar, koji je često bio posrednik između režima u Damasku i raznih libanskih stranaka.

Godine 2011, Asad je odlučio da uguši mirne proteste silom, izazvavši rat koji se sve više zaoštravao uplevši pobunjenike, džihadiste i svjetske sile, a svaki borac koji nije bio na njegovoj strani prozvan je “teroristom”.

U sukobima je do sada poginulo više od 387.000 ljudi, raseljeno je više od polovine prijeratnog stanovništva, a desetine hiljada ljudi završlo je  u zatvoru.

Običnim Sirijcima cijene hrane skočile su do neba, a sirijska valuta urušila se u krizi za koju vlada krivi zapadne sankcije.

Asad je, međutim, i dalje na vlasti, nakon niza vojnih pobjeda uz potporu Rusije pa njegove snage ponovno kontrolišu više od 60 posto zemlje.

Sirijski predsjednik uvijek je tvrdio da će pobijediti.

“Nikada nije pokleknuo. Čvrsto je stajao iza svih svojih beskompromisnih stavova i uspio je većinu Sirije vojnom silom vratiti pod svoju kontrolu”, rekao je Pakradouni.

Odana vojska

Uprkos  desetinama hiljada dezertera, sirijska vojska takođe je imala veliku ulogu u njegovom opstanku, dodao je.

“Zbog toga je Asad izuzetk u tzv. Arapskom proljeću”.

U Tunisu je vojska okrenula leđa diktatoru Zinu El Abidinu Ben Aliju kada je porastao pritisak s ulica. Egipatska vojska takođe se odrekla dugogodišnjeg vođe Hosnija Mubaraka, a u Libiji, vojni vrh okrenuo se protiv Moamera Gadafija i prije njegovog pada.

Analitičar Tomas Piere kazao je: “Vojno vodjstvo ostalo mu je lojalno jer je decenijama u njemu bilo puno Asadove rodbine i alavita”.

“Ovi posljednji činili su vjerojatno više od 80 posto oficira do 2011. i u vojsci su držali gotovo svaku uticajnu poziciju”, rekao je naučnik iz Instituta za istraživanje arapskog i muslimanskog svijeta.

Sirijski naučnik iz Damaska, koji je želio da ostane anoniman,  rekao je da su Asadova “odlučnost i strogost” takođe bili ključni.

“Mogao je koncentrisati sve odluke u svojim rukama i osigurati da je vojska na njegovoj strani”, rekao je. Uz to, struktura režima bila je takva da niko nije mogao steći dovoljno uticaja da mu konkuriše.

Asad se umjesto toga kladio na složenu sirijsku društvenu strukturu, etničke podjele između Arapa i Kurda, kao i religijske razlike između sunita, alavita i drugih manjina.

Iskoristio je “strah ljudi od haosa” i strah alavita da neće preživjeti njegovo rušenje s vlasti, rekao je.

Nema alternative

Kada su islamisti i džihadisti uzeli maha, nastojao se prikazati kao zaštitnik manjina, uključujući hrišćane.

Ali koristio mu je i izostanak bilo kakve djelotvorne političke opozicije.

SAD nije upotrijebio silu

Kako su godine prolazile Asad je bivao sve sigurniji da se američki ratni avioni neće približiti Damasku.

Godine 2013, nakon navodnog režimskog hemijskog napada na dva pobunjenička područja nedaleko od Damaska, u kojima je poginulo više od 1400 ljudi, tadašnji američki predsjednik Barak Obama nije realizovo obećanje o “prelasku crvene linije” i odustao je od vazzdušnih napada.

“Obamina administracija nije bila zainteresovana za sirijski sukob”, rekao je Piere.

Rusija se uključila u sukob 2015. na strani Asada i izvela prve vazdušne napade, preokrenuvši tok sukoba.

“Iskoristila je istorijsku priliku da povrati status supersile uskočivši u stratešku prazninu koja je nastupila zbog Obaminog djelimičnog povlačenja iz regije”, rekao je Piere.

Nemoguća jednačina

U dobu od 55 godina, Asad je već u trećoj deceniji svoje vladavine, a izgleda da će na predsjedničkim izborima ovog ljeta dobiti i četvrti mandat.

Pošto su ga nekad pozivale da odstupi s vlasti, zapadne sile sada žele političko rješenje prije izbora.

UN-ovi napori zadnjih godina fokusirani su na odbor koji u jednakoj mjeri predstavlja režim, opoziciju i civilno društvo i trebalo bi da izmijeni sirijski ustav. Ali napretka gotovo da i nema.

Zapadni diplomatski izvor smatra da će Asad vjerovatno otezati s bilo kakvim pomacima dok se ne održe predsjednički izbori po sadašnjem ustavu i tada će dovesti međunarodnu zajednicu pred gotov čin.

“Sirijski režim i njegovi kumovi jednostavno žele objasniti svijetu: ‘Pa izbori su održani, igra je završena, možete li molimo vas otvoriti novčanike i finansirati svu infrastrukturu koju ste bombardovali posljednjih 10 godina”, rekao je izvor.

Ali Damask negira bilo kakvu vezu između pregovora i izbora.

“Sirijski režim danas ne može biti ponovo primljen u međunarodni sistem, ali ne može ni ostati izvan njega”, rekao je naučnik.

“Zbog te nemoguće jednačine, bićemo u teškoj i neizvjesnoj situaciji još godinama, bez rješenja i stabilnosti”.

Izvor: Buka